„Sve osobe koje se drže kao robovi u nekoj državi ili kraju označenom kao dio te države jesu i bit će zauvijek slobodne, a oni koji ih i poslije 1. siječnja 1863. budu držali u ropstvu, smatrat će se pobunjenicima protiv Sjedinjenih Država.“

Od samog su početka građanskog rata abolicionisti u Lincolnovoj Republikanskoj stranci tražili da se rat pretvori u neku vrstu križarske borbe za ukidanje ropstva. Lincoln se tomu ispočetka opirao jer je to prijetilo potpunom razlazu s jugom Amerike koji je iskorištavao crnu radnu snagu na plantažama pamuka. Kako se rat produžio, postalo je jasno da pobjeda Sjevera znači i kraj ropstva pa je Lincoln između čitanja ratnih vijesti pisao i povijesni proglas o slobodi robova.

Proglas nije značio potpuno ukidanje ropstva, ali je donio slobodu na onim područjima Konfederacije koja su okupirale sjevernjačke postrojbe. Do potpune ravnopravnosti s bijelim stanovništvom Amerike bilo je daleko, a diskriminacija se osjećala još desetljećima.

Lincolnov proglas o ukinuću ropstva bio je samo početak duge borbe za ravnopravnost koja je djelomice provedena 13. ustavnim amandmanom iz 1865. godine.

Crno stanovništvo na Jugu ipak je na svakom koraku ostalo podređeno: Afroamerikanci dugo nisu imali pravo glasa, nisu smjeli sjediti u autobusima niti učiti u bjelačkim školama, a kazne su, bez obzira na prijestup, uvijek bile znatno strože nego za bijelce.

Veliku potporu dao im je predsjednik Kennedy koji je, baš kao i Lincoln, ubrzo ubijen, pa je Zakon o punoj ravnopravnosti Kongres donio tek u ljeto 1964. godine tijekom Johnsonove administracije.

Da je borba imala smisla, dokaz je izbor afroamerikanca Baracka Obame za predsjednika SAD-a, čime su ostvareni stoljetni snovi crnačkog stanovništva.