Dan kada je izgorio carski Rim, 18. srpnja 64.-te godine, smatra se datumom jedne od najstrašnijih katastrofa koje su pogodile ljudski rod. Grad je u njemu izgorio gotovo do temelja.

Plameno more gutalo je šest dana i sedam noći rimske zgrade i ulice. Zauvijek su nestale poznate građevine iz najranije rimske povijesti, među njima i znameniti hram koji je, navodno, još Romul posvetio bogu Jupiteru.

Stari rimski izvori za veliku katastrofu okrivljuju tadašnjeg cara Nerona koji je, kako kažu, dao potpaliti antički velegrad. Neki tvrde da se imperator želio riješiti bijednih rimskih četvrti, dok drugi smatraju da je u požaru suludo tražio veće uzbuđenje od gladijatorskih igara.

Predaja čak kazuje kako je Neron iz svog dvora, promatrajući požar, pjevao uz liru uspoređujući propast Troje s rimskom tragedijom.

Novija istraživanja tvrde potpuno drukčije. Neron je dva dana prije požara otputovao u primorski grad Akcijum i na vijest o katastrofi odmah se vratio u Rim. Do carske palače nije mogao doći jer je bila okružena plamenom, pa otpada optužba da se tu naslađivao vatrenom stihijom. Odmah je uputio carsku gardu u gašenje velikog požara.

Da je Neronova krivnja dvojbena, dokazuje i činjenica da je poslije požara car zapovjedio da se sve nove zgrade smiju zidati samo od kamena otpornog na vatru. Istina je, međutim, da je sam Neron za sve okrivio kršćane, od kojih su mnogi pogubljeni u cirkuskim igrama. Poslije su neki kroničari izmislili lik cara koji 'pjeva dok Rim gori', pa se Neron stoljećima slavio kao najveći palikuća u povijesti.

Bilo kako bilo, nakon požara i Neronova rasipničkog života u carstvu je zavladalo nezadovoljstvo, pa se protiv cara okrenula i poslušna dvorska garda. Senat ga je na kraju proglasio državnim neprijateljem i osudio na smrt. Da bi izbjegao tu sramotu, Neron je digao ruku na sebe.

Drevni Rim, potpuno obnovljen, zasjao je novim sjajem, sa širokim ulicama i kamenim kućama, u čijem je predvorju moralo biti dovoljno vode za gašenje požara!