Po cijeloj je zemlji bez ikakvih kriterija počeo progon takozvanih „informbiroovaca.“

Specijalno za navodne Staljinove doušnike čiji je broj dosegnuo 60 tisuća, 9. je srpnja 1949. na malenom otočiću između Krka i Raba otvoren zloglasni logor Goli otok. Zbog zločinačkih metoda koje su se primjenjivale nad utamničenima, ubrzo je postao jedan od najgorih zatvora u poslijeratnoj Europi.

Golog se otoka navodno prvi sjetio tadašnji ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Stevo Krajačić koji je jednom prigodom pratio kipara Antuna Augustinčića dok je po hrvatskoj obali tražio kvalitetan kamen za svoje skulpture. Udaljen desetak milja od obale, bez zelenila, stalno izložen burama i munjama bio je idealno mučilište za one koji u većini slučajeva nisu ni znali što je informbiro, a kamoli da su radili za njega.

Do 1954., dokad su trajali najžešći progoni, na otoku je zatvoreno više od 15 tisuća osoba iz cijele bivše Jugoslavije od toga 3 tisuće Hrvata. To su bili ljudi različitih zanimanja: radnici, seljaci, intelektualci, ali i nositelji partizanske spomenice, neki od njih zaista i zadrti staljinisti. Izolacija u specijalnim kutijama, vezanje ruku i nogu i vješanje o drvo, vađenje pijeska iz mora tijekom zime - samo su neki od izuma okrutnih tamničara zbog kojih se patilo i umiralo u strašnim mukama.

„Ubit ćemo svakog skota ko je protiv KP-jota, Oj, Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako“ tjerali su uznike na pjesmu.

Jugoslavenski su vlastodršci, osim Golog otoka, za obračun s informbiroovcima rabili i druge strašne zatvore: Staru Gradišku, Ramski rit, Zabelu, Sv. Grgura, Ugljan, Bileću i druga mjesta.

O užasima na Golom otoku počelo se javno govoriti tek poslije uspostave demokratske Hrvatske, kada je taj logor i zatvoren, pa se s vremenom pretvorio u ruševine.