Tridesetih godina 19. stoljeća u Hrvatskoj se javlja Ilirski pokret, odnosno Hrvatski narodni preporod, koji teži neovisnosti "i od Beča i od Pešte". Ljudevit Gaj, koji postaje vođa pokreta, ishodio je 1834. godine na Dvoru dopuštenje za izdavanje “Novina horvatskih”. U njima će sljedeće godine kao prilog izlaziti prvi hrvatski književni i kulturno-prosvjetni časopis “Danica”. U desetom broju “Danica” je objavila Mihanovićevu pjesmu “Hrvatska domovina” novim Gajevim pravopisom.

No, javila se i potreba za središtima u kojima bi se ilirci okupljali. Zato se osnivaju čitaonice, najprije u Varaždinu i Karlovcu, a 22. kolovoza 1838. i u Zagrebu. Predstavnici mlađeg naraštaja u Odboru Dimitrije Demter i Ljudevit Gaj željeli su da čitaonica bude središte cjelokupnog preporodnog rada i izrazito nacionalna. Grof Drašković tražio je pak ustanovu koja će ublažavati političke opreke i uglavnom rješavati praktična pitanja.

Mladi su odmah izradili osnovu “Društva za jezik i pismenstva ilirskog”. Čitaonica utemeljuje glavnicu pod imenom Matica ilirska, vodi akciju za osnivanje Narodnog muzeja i knjižnice, predlaže osnivanje stalnog kazališta u Zagrebu, osniva Narodni dom. Proširivši aktivnost na druge gradove, zagrebačka Čitaonica postala je središnjom hrvatskom društvenom ustanovom. Međutim, uvođenjem Bachova apsolutizma obustavljen je rad zagrebačke i drugih čitaonica, no povratkom ustavnih sloboda šezdesetih godina 19. stoljeća otvorilo ih se više.