Odlučnim zauzimanjem bana Jelačića papa Pio IX. 11. prosinca 1852. bulom ''Ubi primum placuit'' zagrebačku je biskupiju uzdignuo na razinu nadbiskupije.
 
Papina bula smatra se najvažnijim dokumentom Zagrebačke biskupije poslije znamenite Felicijanove isprave iz 1134. godine. Polovicom 19. stoljeća Zagreb je tako postao i metropolitsko središte novoosnovane crkvene pokrajine s područnim biskupijama: đakovačkom, senjsko-modruškom i križevačkom.
 
Put do konačnog osamostaljenja Zagreba i Banske Hrvatske u odnosu na ugarsku crkvu nije bio ni brz ni lagan. Iako se javno isticalo da je za tu veliku promjenu zaslužan car Franjo Josip, pregovori na relaciji Beč-Budimpešta-Rim-Zagreb trajali su punih sedam godina.
 
Prvi korak k uspostavi zagrebačke nadbiskupije nije došao od cara, nego od Hrvatskog sabora, koji je 1845. donio zaključak kojim 'staleži i redovi  Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije mole cara da vlašću koja mu pripada kao apostolskom kralju podigne zagrebačku biskupiju u nadbiskupiju'.
 
Kaločki i ostrogonski nadbiskupi osporavali su osamostaljenje Crkve u Hrvata. Ban Jelačić 1851. osobno je prosvjedovao na dvoru rekavši Franji Josipu da 'nitko živ u Hrvatskoj ne može shvatiti zašto se rješenje toliko odugovlači'. Zauzimanjem papinskog nuncija Viale Prele naposljetku je i Rim ubrzao postupak.
 
Godine 1853. papin je izaslanik u Zagrebu svečano ustoličio prvog zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika, a svečanosti su prisustvovali, kako kaže kroničar, 'svikoliki dostojanstvenici, građanski i vojni, na čelu kojih se nalazio svijetli ban barun Jelačić'.
 
Mađari su teško prihvatili novo stanje. Ostrogonski primas Scitovski uporno je pozivao hrvatske biskupe na zasjedanje mađarskog episkopata, ali su oni to jednako uporno odbijali. Čak je i Franjo Josip morao prekoriti Scitovskog koji se primirio tek kad je Papa 1856. imenovao Haulika kardinalom Rimske Crkve.