Osjećaj bezvrijednosti može nastati iz različitih razloga: prirodno raspoloženje, rana iz djetinjstva, nevolja, umor, sitnice koje se gomilaju, brige i nepredviđeni događaji koji uznemiruju naše planove.

Kad nas osjećaj bezvrijednosti preplavi, pogledajmo onoga koji nas nikada ne smatra takvim - i i to s dobrim razlogom! Jer on nas je stvorio na svoju sliku i on je onaj koji nas spašava.

Bog nas voli bez obzira na sve
Mi jednostavno ne možemo zamisliti koliko se Bog divi svakom od nas. To bi moglo biti jedno od najvećih iznenađenja kad se konačno pojavimo pred njim. Bog vidi našu ljepotu i otkriva nam je.

Kada se molimo, čak i ako se čini da nam moitva nije ništa drugo nego monolog pun odvraćanja i dosade, Bog nam nikada ne prestaje ponavljati riječi: 'Ti si moje ljubljeno dijete, divno si, sjajno si, ti si blago moga srca.' Ali molitva nas ne oslobađa od borbe protiv uzroka obeshrabrenja, poput umornosti ili pretjeranog rada.

Egzistencijalna kriza?
Također je važno izdvojiti svoje stvarne obveze od onih koje nisu (jer znamo da Bog nikad ne traži od nas više nego što smo za to sposobni), i pronaći one neophodne periode odmora. Nemojte paničariti; imajte na umu da možete proći kroz prolazni pad egzistencijalne krize. Ali ako ne poštujemo svoje tijelo, pati i naš cijeli duhovni život.

Poniznost iznad svega!
Osjećaj bezvrijednosti nije toliko ozbiljan dok ga ne preuveličamo. U životu možemo vidjeti vlastitu bijedu, ali ako se još uvijek radujemo tome to bi bio znak poniznosti. Međutim, kad nam nedostaje ova sveta poniznost, shvaćanje granica naših mogućnosti ispunjava nas gorčinom i obeshrabrenjem. Sveta Bernardica nam je rekla da je za poniznost potrebno mnogo poniženja.

Nikada nećemo biti posve "bezvrijedni"
Izreći 'bezvrijedan sam' zapravo je poziv za pomoć, a zatim pjesma pohvale jer je Gospodin Bog učinio velike stvari za moj život. U jednu ruku, dakle, mi smo doista bezvrijedni. Čak smo i manje od toga: nismo ništa, u strogom smislu te riječi. Kad bi nas Bog prestao ljubiti na jedan jedini trenutak, mi bismo prestali postojati, ali on nas voli i voljet će nas zauvijek. I to mijenja sve. Bez obzira na naše neuspjehe, naša ograničenja i bilo koji od razloga - dobrih ili loših - koji nas dovode do osjećaja nižeg od niskog, bez obzira na ozbiljnost grijeha, nismo i nikada nećemo biti bezvrijedni upravo zbog Božje beskrajne ljubavi prema nas. Sve što je potrebno je da prihvatimo stavljanje ruku u Njegovu i da primimo sve od Njega.

Malo se dijete ne brine zbog svoje bespomoćnosti: pouzdano se oslanja na ljubav svojih roditelja. To je ista vrsta blagoslovljenog napuštanja na koju nas Isus poziva kada nam kaže da Kraljevstvo nebesko pripada djeci i onima poput njih.