Dana 18. studenoga 1991. pomahnitali je neprijatelj zaposjeo Vukovar i počinio teške zločine neviđene još od Drugoga svjetskog rata.
 
Zaredali su se stravični pokolji ranjenika, preostalih branitelja i civila, a preživjelo hrvatsko stanovništvo protjerano je sa svojih ognjišta. Pred očima međunarodnih promatrača jugovojska je pokazala svoje zločinačko lice.
 
Potkraj ljeta 1991. jugoslavenski generalštab, kojim je dirigirao Slobodan Milošević, odlučio je napasti demokratsku Hrvatsku. Elitne gardijske brigade trebale su se kroz Slavoniju probiti do Zagreba gdje bi se spojile s oklopnim snagama iz Karlovca i Jastrebarskog. Jugostratezi su predviđali pad Vukovara za samo tri dana. No hrvatski su branitelji, kojih nikad nije bilo više od 1700, zaustavili neprijateljski prodor i oko opkoljenoga grada vezali oko 50 000 pješaka, više od 500 tenkova, 400 raketnih bacača i topova te stotinu zrakoplova. Poslije početnih neuspjeha jugovojska je primijenila terorističku taktiku postupnog razaranja grada danonoćnim bombardiranjem, što je izazvalo goleme civilne žrtve.

''Ako padne Vukovar'', govorila je velikosrpska promidžba, ''past će i Hrvatska!''

No, branitelji su uzvraćali udarce. Trpinjska cesta postala je grobnicom neprijateljskih oklopnih snaga. Računa se da je tijekom tromjesečnih borba uništeno oko 300 tenkova i tridesetak zrakoplova, 15 000 napadača ubijeno je, a još više ranjeno. Iako je napokon zauzela Vukovar, jugovojska je toliko psihološki i materijalno oslabjela da više nije bila sposobna dalje napredovati, ni na drugim bojištima. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih neprijateljskih snaga Hrvatskoj je donijelo vrijeme za jačanje vlastite vojske koja je sada bila spremna ne samo za obranu nego i za ofenzivne operacije.

Poslije okupacije u Vukovaru je započeo neviđeni teror. Dvije stotine ranjenika ubijeno je na Ovčari, oko 4000 ljudi bili su zarobljeni, od kojih su mnogi nestali na mnogobrojnim stratištima, a četrdesetak tisuća građana prognano je iz grada.

Junačka obrana Vukovara ostaje vječnim simbolom hrvatskoga otpora velikosrpskoj agresiji, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.

Komemoracijom i kolonom sjećanja 18. studenog obilježava se i stradanje mještana Škabrnje.

Ujutro 18. studenog srpski agresor, potpomognut zrakoplovstvom bivše JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa s Ratkom Mladićem na čelu, počeo je krvavi pohod na Škabrnju.
 
Nakon sloma otpora slabo naoružanih branitelja, iz podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci, a samo je tog dana u Škabrnji ubijeno 48 civila i 15 branitelja. Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. 
 
Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava.
 
U Škabrnji nema ni jedne obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao. U snažnim topničkim napadima uništeni su stambeni, sakralni i gospodarski objekti mještana tog ravnokotarskog mjesta.