Sveti Pio iz Pietrelcine, kapucinski svećenik, rodio se 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji. Već je sljedećeg dana kršten i nadjenuli su mu ime Franjo (Francesco). Obitelj u kojoj je padre Pio odrastao bila je religiozna, štoviše, posvećena molitvenom životu, pa je on već kao petogodišnji dječak ponizno i s velikom ljubavlju posvetio svoj život Gospodinu. Volio je biti sam, pjevati hvalospjeve Bogu, moliti i provoditi vrijeme u tišini. U kasnijim godinama, komentirajući godine dječaštva, padre Pio otkrio je da je već tada uočio znakove posebnoga poslanja, naime, mogao je jasno vidjeti svog anđela čuvara i razgovarati s njime, a primio je i milost ukazanja Gospodina Isusa Krista i Blažene Djevice Marije. Tadašnji duhovni život padre Pija bio je također iskušavan napadima Zloga.

Njegova želja da postane svećenikom saznala se 1897. godine, kada je mladi kapucinski franjevac u obilasku radi prikupljanja milostinje posjetio i kuću obitelji padre Pija. Nakon tog posjeta rekao je svojim roditeljima: ''Želim biti redovnik... S bradom.''

Završivši potrebnu edukaciju, s 15 godina ušao je u kapucinski samostan i primio kapucinski habit, a ime Pio odabrao je u čast svetoga pape Pija V., zaštitnika njegova rodnog mjesta. S 23 godine zaređen je za svećenika. Samo mjesec dana nakon svećeničkog ređenja, padre Pio zadobio je stigme. Molio je da ga mimoiđe ta žrtva rekavši: ''Da, želim patiti za Gospodina, želio bih i umrijeti od te patnje, ali sve u tajnosti.''

"Moli. Nadaj se. Ne brini."

Služio je u samostanu San Giovanni Rotondo, a tamo je procvjetalo njegovo poslanje duhovnoga oca koji brine o svojim duhovnim krćerima i sinovima. Danas su nam poznata pravila duhovnoga života koja je padre Pio razvio: tjedna sveta ispovijed, svakodnevno pričešćivanje, duhovno čitanje, meditacija i ispitivanje savjesti, a iz dubine duhovnoga života proizlazi i njegov dobro poznati moto: ''Moli. Nadaj se. Ne brini.''

U poslijeratnom razdoblju, kada je napaćenim ljudima trebala zraka nade i povratak vjeri, padre Pio ponovno zadobiva stigme, ima i milosnu sposobnost bilokacije, a oko njega se širi privlačan miris. Šira javnost uskoro je doznala za sve te znakove, te se samostan San Giovanni Rotondo ubrzo pretvorio u hodočasničko mjesto, a padre Pio potpuno se posvetio vodstvu duša, i to toliko intenzivno da je nerijetko spavao samo po dva sata. Unatoč kontroverzijama i optužbama koje su na njegov račun pristizale Svetoj Stolici te unatoč odlukama koje su u jednom razdoblju smanjile intenzitet njegova djelovanja, padre Pio neumorno nastavlja svoje poslanje i postaje internacionalno poznata ličnost. Ozbiljno narušenoga zdravlja, nakon ispovijedi, obnove zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, padre Pio umro je 23. rujna 1968. godine.

"Je li padre Pio pjevao?"

Na datume godišnjice smrti padre Pija, prije nego što je bio proglašen svetim, vjernici su se okupljali ispred samostana San Giovanni Rotondo i crkve Santa Maria delle Grazie pjevajući molitvu krunice, različite hvalospjeve, himne i molitve, čekajući satima da započne ponoćno bdjenje. Bilo je mnogo ljudi koji su poznavali padre Pija i netko je upitao: ''Je li Padre Pio pjevao?''

Poznate su mnoge anegdote iz njegova života, mnoga čudesa, korespondencije, viđenja, razgovori s anđelima... Zabilježeno je također i nekoliko redaka povezanih s glazbom i pjevanjem.

Dana 22. rujna 1968., dan prije smrti, padre Pio služio je posljednju svetu Misu. Isprva je, zbog slabosti, htio da to bude tiha i kratka Misa, no poslušao je kada su ga zamolili da ipak bude pjevana. U članku "Njegova zadnja pjesma", vicepostulator kauze za proglašenje svetim padre Pija, Gerardo di Flumeri, zapisao je:

''Padre Pio je ujutro 22. rujna 1968., samo dan prije smrti, otpjevao svoju posljednju svetu Misu. Toga dana zabilježeno je u samostanskoj kronici: 'Padre Pio je kao i svakoga jutra htio služiti tihu Misu, ali ga je gvardijan zamolio i nježno nagovorio da služi pjevanu Misu za molitvene skupine koje su se toga dana okupile u crkvi. Padre Pio je poslušao. Služena je Missa Jucunda F. Vittadinija, s tri pjevača. Kada god gledam video s te zadnje Mise padre Pija, preplave me osjećaji. Njegov umoran glas i pogled na njegovo izmučeno i slabo tijelo i dalje me pogađaju. Ali, ono što u meni budi najsnažnije osjećaje jest trenutak kad padre Pio pjeva Očenaš. Slušajući njegov slomljeni glas, čovjek jednostavno osjeća neslomljivu vjeru ovoga čovjeka u nebeskoga Oca, a suze same dolaze na oči na pomisao na to da padre Pio pjeva posljednju pjesmu.''

No, ako želimo biti precizni, to nije bila njegova posljednja pjesma. U podne, kad su se franjevci okupili na ručku, padre Pio ostao je sam u svojoj sobi. Uz njega je stajao samo brat Joseph, spreman da mu pomogne. Hodnik i čitavi samostan kao da je bio ogrnut mističnom tišinom. Odjednom je padre Pio prekinuo tu šutnju i neobično snažnim glasom započeo Molitvu Gospodnju. Savršeno svjestan svoga skorog odlaska s ovoga svijeta, jasno izgovarajući svaku riječ, njegova je molitva Očenaša gotovo prelazila u pjesmu. To je bila njegova posljednja pjesma, posljednji čin prije potpunoga predanja u ruke Očeve.

Padre Pio proglašen je blaženim 2. svibnja 1999., a obred proglašenja blaženim predslavio je tadašnji papa Ivan Pavao II. Otac Pio kanoniziran je 16. lipnja 2002., a Crkva ga se spominje 23. rujna, na dan njegove smrti.

Nedugo nakon najave godine izvanrednog Jubileja, papa Franjo izjavljuje kapucinima u Padovi i San Givanniju Rotondu kako su sveti otac Pio i sveti Leopold kao ispovjednici svjedočili Lice Očeva milosrđa u sakramentu Pomirenja. Stoga su njihova tijela, koja su ostala neraspadnuta do danas, donesena u baziliku svetoga Petra u Rim kako bi bili vidljivi znakovi Božje ljubavi te kako bi ih vjernici na poseban način mogli štovati u Godini milosrđa.

Tijelo svetoga Pija pritom nije moralo proći posebne pripreme jer se već nalazilo u staklenom sarkofagu u koji je bilo položeno u lipnju 2013. godine te izloženo na štovanje vjernicima u kripti crkve sv. Pija u San Giovanniju Rotondu.