O tome da se na starom naselju Dolac uredi tržnica, raspravljalo se gotovo četvrt stoljeća. Razmišljalo se i o drugim lokacijama: nekadašnjoj Jahaonici u Martićevoj ulici, a i o prostoru gdje su današnja Zagrebačka banka i Gradska kavana te parkiralište u Cesarčevoj.

Ali, na natječaju za regulaciju Kaptola 1909. godine cijenjeni je arhitekt Viktor Kovačić kao najprikladniju lokaciju za gradsku tržnicu predložio – Dolac. Prijedlog je dvije godine poslije podupro gradonačelnik i arhitekt Janko Holjac. Rasprave je prekinuo Prvi svjetski rat, pa je tek 1925. za načelnikovanja Vjekoslava Heinzla donesena konačna odluka. Već iste godine počelo je rušenje starih kuća. Prva je zamisao bila urediti samo trg, gornji dio, današnju takozvanu »zelenu tržnicu«, ali se tijekom radova počeo uređivati i donji, natkriveni dio tržnice.

Popularni »trbuh Zagreba« mnogim je piscima bio inspiracija. Zvonimir Milčec o njemu je zapisao: »Već od ranoga jutra Dolac se kupčekima, pušlekima, komadima i mjericama nudi u svoj svojoj šarenoj ambalaži i ritualno seli na zagrebačke stolove, a sa stolova u želuce.« Otvaranje tržnice Dolac, danas prepoznatljiv simbol Zagreba, svakako je prvorazredan događaj koji je utjecao na razvoj grada i porast kvalitete života njegovih stanovnika.