Unatoč protivnicima javne rasvjete koji su tvrdili da tama "odvraća slabića od mnogoga grijeha", pa i to da "svjetlost plaši konje", Zagreb je još od 1862. osvjetljivala plinska rasvjeta. Bila je slaba i nepouzdana pa su mnoge ulice ostajale mračne.

Zato je kao prava senzacija odjeknula vijest o postavljanju prve javne električne svjetiljke 20. siječnja 1877. na uglu Gundulićeve ulice i Ilice prigodom Sokolskog plesa u Hrvatskom glazbenom zavodu. Svjetiljku je postavio profesor Ivo Stožir koji je u to vrijeme naveliko eksperimentirao s električnom energijom. No, valjalo je čekati još godinama dok Zagreb nije zasjao punim sjajem.

Poznato je da je prigodom posjeta sjednici gradskoga poglavarstva u svibnju 1892. gradonačelniku Milanu Amrušu Nikola Tesla dao nekoliko savjeta o elektrifikaciji Zagreba. Predlagao je da bi se za pogon hidrocentrale mogla iskoristiti voda Plitvičkih jezera, a da bi gradska općina trebala urediti električnu centralu u vlastitoj režiji.

Zagrebački gradski oci odbili su ideju velikog vizionara pa je Zagreb električnu javnu rasvjetu dobio tek u studenom 1907. kada su gradom oko 18.30 sati "jedna za drugom zasjale plamenke" od Frankopanske, preko Ilice, Trga bana Jelačića, Praške ulice i Zrinjevca. Dojam koji je ostavila električna rasvjeta bio je odličan. Zagreb je odjednom dobio uistinu velegradski izgled, pisale su tadašnje novine.

U isto vrijeme počelo se razmišljati i o elektrifikaciji javnog prijevoza, u čemu Zagreb nije mnogo kasnio za svjetskim metropolama. Prvi električni tramvaj počeo je voziti gradskim ulicama 1910. i ubrzo je postao svakodnevna potreba građana. U početku se vozni park sastojao od 28 motornih kola i 14 otvorenih prikolica koje su preuzete od bivšega konjskog tramvaja. S vremenom je tramvajska mreža, kao i mreža električne javne rasvjete, ispreplela cijeli grad.