Prvi spomen grada Rijeke 1281. godine
Prvi spomen grada na latinskom Flumen sancti Viti, Rijeka svetoga Vida ili samo Flumen, spominje se 20. prosinca 1281. godine u zapisu mletačkog Velikog vijeća.
Rijeka, ili u mjesnom govoru Rika, treći je po veličini grad u Hrvatskoj, središte Primorsko-goranske županije i jedna od najvećih srednjoeuropskih luka. Zbog izvanrednog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu naselili su je još davno Kelti i Rimljani osnovavši prva naselja. Prvi spomen grada na latinskom Flumen sancti Viti, Rijeka svetoga Vida ili samo Flumen, spominje se 20. prosinca 1281. godine u zapisu mletačkog Velikog vijeća.
Nekoliko godina poslije u Vinodolskom zakonu prvi se put spominje srednjovjekovna općina i utvrda Trsat, na uzvišenju na lijevoj obali Rječine, na mjestu liburnskog Tarsa, i Rijeka na obali, na mjestu rimske Tarsatike.
Grad je kroz burnu povijest bio pod raznim vlastodršcima koji su ga željeli imati samo za sebe. Zbog razvoja trgovine austrijski car Karlo VI. Trstu i Rijeci dodijelio je 1719. godine status slobodnih luka i povezao je s kontinentalnim zaleđem. Kao što je Trst postao „vrata k svijetu“ za austrijski dio Monarhije, istu je ulogu za ugarski dio imala Rijeka.
Rijeka 1779. godine postaje corpus separatum, odnosno tijelo izdvojeno i autonomno od država koje je okružuju, a izravno podređeno ugarskoj kruni. Tako je više od pola stoljeća ostala politički odvojena od Hrvatske, svog prirodnog zaleđa. Tek revolucionarne 1848., na zapovijed bana Josipa Jelačića, vraćena je pod hrvatsku vlast. Sljedećih dvadeset godina bila je pod hrvatskom upravom, a Mađari su je vratili političkim trikom pri sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe.
Zahvaljujući velikim ulaganjima, Rijeka je, uz Trst, postala najvažnija jadranska luka. Razvivši se u moderan grad, uoči Prvog svjetskog rata gospodarskom moći nadmašila je čak i Veneciju kao 10. luka u Europi, odmah poslije Amsterdama. Nakon rata Rijeka je pripala Italiji, a 1945. oslobodila ju je Titova partizanska vojska.