Fran Mažuranić - Sjećanje na hrvatskog velikana
Mažuranić je pisac 'tajni što ih skrivaju male stvari'. To se nadasve zrcali u zbirci crtica „Lišće“, koju je kritika proglasila jednom od najljepših hrvatskih pojedinačnih knjiga uopće.
Vladimir Fran Mažuranić (Novi Vinodolski, 26. ožujka 1859. - Berlin, 20. kolovoza 1928.) bio je hrvatski književnik, najuspješniji pisac kraćih proznih vrsta, tzv. crtica, u doba hrvatskog realizma. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, s uspjehom okončava četiri razreda realke u Zagrebu. Na očevo inzistiranje školovanje nastavlja u Pragu, u srednjoj tehničkoj školi. Međutim, po naravi nemiran, ubrzo napušta tu školu i prelazi u Moravsku, gdje upisuje i privodi kraju husarsku časničku školu. Službuje u brojnim hrvatskim i slovenskim mjestima. Iz vojske je otpušten 1900., poradi kršenja stege i od tada mu se za širu javnost zametnuo svaki trag. Rijetke kontakte održava samo s najbližom rodbinom. Želja o putu u domovinu, za života mu se nije više ispunila. Umro je 20. kolovoza 1928. godine i pokopan je na berlinskom groblju St. Michael.
„Neko vrijeme bio sam potpuno klonuo, dok sam sebi ne rekoh: 'Ako čovjek u vodu padne, to još ne znači da se mora utopiti. Plivaj! Otada živim od književnoga svojeg rada. U tuđini! Pišem tuđim jezikom da ne ginem od nevolje, a našim da ne ginem od želje-samo što ništa hrvatskoga do sada završavao nisam, dvije tri riječi, pa u torbu. Iz nje sada vadim…Kako bih što prištedio, putovao sam. I zaborav tražih. Da sam tražio blago i bogatstvo, bio bih ga možda našao. Zaborava ne nađoh!“ Tako je pisao Mažuranić o svojem, javnosti prilično nepoznatom berlinskom vremenu, u zbirci autobiografskih crtica „Od zore do mraka“, objavljenoj 1927. godine.
„Zašto se ne vraćaš kući? Nemam ja ni kuće ni kućišta! Razmetni Sin mogao se, nakon devet godina, vraćati kući. A ja ni poslije dvadeset i devet. Ali ću ipak doći. Doći ću, da još jedanput vidim domovinu svoju i da se zauvijek s njom oprostim. Spremam se na svoje posljednje putovanje…A da prije umreš? Duša moja našla bi sebi puta“, piše Mažuranić.
Želja o putu u domovinu, za života mu se nije više ispunila. A pisao je… „ne bih htio da me u tuđini zakopaju.“ Posljednja mu se želja, eto nije ispunila.
Pjesnikovi zemni ostaci preneseni su konačno s početka sedamdesetih godina u njegovo rodno mjesto, Novi Vinodolski. U Berlinu su potom 1974. godine, na groblju st. Michael, hrvatski radnici podigli spomenik na kojemu stoji; „ovdje je počivao hrvatski književnik, prognanik, putnik i lutalica Vladimir Fran Mažuranić. Oličio je sudbinu Hrvata tražeći van Hrvatske tvrdi kruh slobode.“ Pjesnikova duša našla je ipak svoj put do domovine.
