Prigodom otvaranja kanal je bio dubok osam metara, širok 22 metra, a dugačak oko 160 kilometara. Poslije će, zbog sve veće tonaže brodova, doživjeti nužne preinake.

Zanimljivo je da je taj plovni put postojao i u starom vijeku. Drevni kroničari pišu o Kanalu faraona koji spaja Nil, pa tako i Sredozemlje, s Crvenim morem. Kanal se spominje i u doba cara Darija, Ptolomejevića te Rimljana i vjerojatno je bio zatrpan naplavinama Nila i zapušten u šestom i sedmom stoljeću.

Za ponovno otvaranje plovnog puta posebno su bili zainteresirani Francuzi koji su u pomorskom prečacu za Istok vidjeli mogućnost velike trgovačke dobiti. Godine 1854. francuski konzul Ferdinand de Leseps (d'l'Sep) dobio je od egipatskog potkralja pristanak za osnivanje sueske kompanije. Dionice su otkupili francuski, egipatski, a zatim i engleski novčari, te je prihvaćen statut koji je jamčio da će kanal biti neutralan plovni put, slobodan i u ratnim i u mirnodopskim uvjetima. Pet godina poslije Leseps je prema projektu austrijskog inženjera Alojza Negrellija počeo izgradnju jednog od najvećih tehničkih pothvata toga vremena. U veoma teškim, surovim uvjetima Sueski se kanal gradio deset godina. Od iscrpljenosti i bolesti za to je vrijeme umrlo oko 20 tisuća ljudi.

Na svečanom otvorenju i prvoj vožnji 17. studenog 1869. našli su se mnogi tadašnji vladari i moćnici svijeta.

U novije vrijeme Sueski kanal bio je poprište sukoba različitih interesa. Kao odgovor na sve čvršće povezivanje Egipta s komunističkim Sovjetskim Savezom Amerikanci i Britanci, iako su to prije obećali, odbili su financirati gradnju Asuanske brane na Nilu. Egipatski predsjednik Nasser odgovorio je nacionalizacijom Sueskoga kanala, koji je bio djelomično u britansko-francuskom vlasništvu. Time je počela za svjetski mir opasna sueska kriza. Poslije višemjesečnih borbi anglo-francuskih i izraelskih snaga protiv Egipta, Naser je naposljetku izašao kao junak egipatskog i arapskog nacionalizma. Sueski kanal ostao je mjesecima zatvoren zbog potopljenih brodova, što je pokazalo da Britanija i Francuska nisu ratovale zbog njegove zaštite nego radi ostvarenja svojih starih kolonijalnih interesa na širem području Bliskog istoka.