Krist na križu, Bog koji pati i umire; Bog koji nam daje svoje Srce, koje je radi ljubavi prema svima probodeno kopljem.

Naš Gospodin mrzi nepravdu i osuđuje onoga tko je čini; ali On je dopušta, jer On poštuje slobodu svakoga pojedinca. Naš Gospodin nije uzrok patnje kod stvorenja, ali On je tolerira, jer ona nakon istočnoga grijeha čini dio ljudskog života. Ipak, na poticaj svoga Srca punog ljubavi, nateretio je na sebe, s Križem, sve ove patnje: našu bol, našu tugu, našu tjeskobu, našu glad i žeđ za pravdom.

Kršćansko naučavanje o boli nije nikakva jeftina utjeha. Kao prvo, ono ište prihvaćanje patnje, koja je zaista svojstvena ljudskom životu. No tamo gdje je Križ, tu je i Krist, Ljubav; budući da sam se trudio po tome živjeti, kažem vam sada, ne bez radosti, da je i u mom životu bilo boli i da sam više puta zamalo proplakao. Ponekad sam i ja morao iskusiti odvratnost nepravde i zla te nelagodnost, jer unatoč svoj dobroj volji i svim naporima ne mogoh pomoći u takvim bezočnim situacijama.

Kad govorim o bolu, ne govorim o nekoj teoriji. Ne radi se o nekom stranom iskustvu kad vam želim urezati u pamet da vi, kad osjetite okrutnost patnje i potresnost duše, trebate pogled upraviti prema Kristu. To je lijek, jer prizor Golgote navješćuje svim ljudima da se brige i teškoće moraju posvećivati  ako želimo živjeti u jedinstvu s Križem. Naše će tjeskobe, ako živimo kršćanski, postati kajanje i naknada u udioništvo u sudbini i životu Isusovu, jer On je dragovoljno i iz ljubavi prema ljudima želio iskusiti svu moguću bol, svaku vrst patnje. On je rođen, živio i umro u siromaštvu; mrzili su Ga, ponižavali, prezirali, klevetali i nepravedno osudili; bio je izdan, i od svojih učenika ostavljen na cjedilu; oćutio je što znači osamljenost, gorčina kazne i smrt.

Još uvijek Krist trpi u svojim udovima, u svemu čovječanstvu na zemlji, On mu je Glava, Prvorođenac i Otkupitelj. Bol se nalazi u planovima Božjim. Bol se nalazi u planovima Božjim. To je stvarnost, iako nam je teško shvatiti. Također i Isusu Kristu, kao čovjeku, to je bilo teško: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene!

Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja (Lk 22,42). U toj napetosti između muke i prihvaćanja volje Očeve Isus ide spokojno u smrt, opraštajući onima koji Ga pribijaju na križ. Upravo to nadnaravno prihvaćanje patnje zacijelo predstavlja istodobno najjače osvajanje srca.
Krist pobjeđuje smrt tako što umire na križu; Bog iz smrti izvlači život. Stav Božjeg djeteta nije neko pomirenje s tragičnom sudbinom, već radost čovjeka koji već sluti pobjedu. U ime pobjedonosne Kristove ljubavi mi kršćani moramo svugdje na zemlji našim riječima i našim djelima sijati mir i radost.

Moramo se boriti – borba za mir – protiv zla, protiv nepravde, protiv grijeha, i na taj način naviještati da sadašnje čovjekovo stanje nije konačno, da će ljubav Božja, koja se pokazuje u Kristovu Srcu, i među ljudima izvojevati divni duhovni trijumf.