Svjetski misijski dan
U nedjelju 18. listopada, u Katoličkoj Crkvi diljem svijeta slavi se Svjetski misijski dan, dan osobite molitvene i materijalne potpore misijskim naporima, osobito u zemljama u kojima još mnogi nisu imali priliku čuti navještaj Isusa Krista i njegove radosne vijesti.
Svjetski misijski dan osobita je također prilika za preispitivanje temeljnoga vjerničkoga poziva i za procjenu vlastite poslušnosti Duhu Svetomu. U tome vjernicima pomaže i tradicionalna papina poruka, a papa Franjo već je za svetkovinu Duhova objavio ovogodišnju svoju misijsku poruku, koju prenosimo u cijelosti.
„Draga braćo i sestre, Svjetski dan misija 2015. slavi se u sklopu Godine posvećenoga života, što pruža dodatni poticaj za molitvu i razmišljanje. Naime, ako je svaki krštenik pozvan svjedočiti Gospodina Isusa naviještajući vjeru primljenu kao dar, to posebno vrijedi za posvećene osobe jer između posvećenoga života i misije postoji snažna veza. Želja za nasljedovanjem Isusa izbliza, koja je dovela do nastanka posvećenoga života u Crkvi, odgovara na njegov poziv da uzmemo križ i pođemo za njim, da ga nasljedujemo u njegovu predanju Otcu i njegovu služenju i ljubavi, da izgubimo život kako bismo ga ponovno dobili. A budući da čitav Kristov život ima misijski karakter, muškarci i žene koji ga izbliza slijede moraju posjedovati tu misijsku osobinu.
Misija je velika ljubav prema Isusu i narodu
Misijska dimenzija pripada samoj naravi Crkve te je prirođena također svim oblicima posvećenoga života: ako bi je se zanemarilo, to bi imalo za posljedicu osiromašenje i izobličenje karizme. Misija nije prozelitizam ili puka strategija; misija je sastavni dio „gramatike“ vjere, ona je nešto silno važno za onoga koji sluša glas Duha Svetoga koji tihim glasom govori: „Dođi“ i: „Idi“. Onaj koji nasljeduje Isusa ne može ne postati misionar, i zna da Isus „kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim. Osjeća Isusa živoga uza se usred misionarske zauzetosti“ (apost. pobud. Evangelii gaudium, 266). Misija je velika ljubav prema Isusu Kristu i, istodobno, velika ljubav prema njegovu narodu. Kada zastanemo u molitvi pred Isusom raspetim, vidimo veličinu njegove ljubavi koja nam daje dostojanstvo i podupire nas. Istodobno shvaćamo da se ona ljubav koja izvire iz Isusova probodenoga srca širi da obuhvati sav Božji narod i cio ljudski rod; i tako osjećamo da se on želi poslužiti nama kako bi se sve više približio svom ljubljenom narodu (usp. isto, 268) i svima onima koji ga traže iskrena srca. U Isusovoj zapovijedi: „Pođite“ prisutni su scenariji i uvijek novi izazovi evangelizacijskoga poslanja Crkve. U njoj smo svi pozvani naviještati evanđelje svjedočanstvom života. Na poseban se način od posvećenih osoba traži da osluškuju glas Duha koji ih poziva da idu na velika rubna misijska područja, onima kojima evanđelje još nije naviješteno.
Krist je središnji ideal misija
Pedeseta obljetnica dekreta Drugoga vatikanskoga sabora Ad gentes, o misijskoj djelatnosti Crkve, poziva nas da ponovno čitamo i razmišljamo nad tim dokumentom koji je potaknuo snažan misijski zamah u ustanovama posvećenoga života. U kontemplativnim zajednicama u novom se svjetlu javlja lik svete Terezije od Djeteta Isusa, zaštitnice misija; ona govori s novom rječitošću i nadahnjuje razmišljanje o dubokoj povezanosti između kontemplativnoga života i misije. Na misijski poticaj koji je dao Drugi vatikanski koncil mnoge su redovničke zajednice aktivnoga života odgovorile izvanrednom otvorenošću misijiad gentes, koja je često bila praćena prihvaćanjem braće i sestara koji dolaze iz zemalja i kultura koje se susrelo u evangelizaciji, tako da se danas može govoriti o raširenoj interkulturalnosti u posvećenom životu. Upravo zato je prijeko potrebno ponovno istaknuti da je Isus Krist središnji ideal misija i da taj ideal zahtijeva potpuno sebedarje u naviještanju evanđelja. Oko toga ne može biti kompromisa: tko, s Božjom milošću, prihvati misiju, pozvan je misiju živjeti. Za te osobe naviještanje Krista, u mnogim periferijama svijeta, postaje način njegova nasljedovanja i najveća nagrada za mnoge napore i odricanja. Svaki otklon od toga poziva, pa bio on praćen i plemenitim motivacijama vezanim uz mnoge pastoralne, crkvene i humanitarne potrebe, nije u skladu s Gospodinovim pozivom da se osobno služi evanđelju. U misijskim ustanovama odgojitelji su pozvani i jasno i otvoreno pokazati tu perspektivu života i djelovanja i biti odlučni u razlučivanju autentičnih zvanja za misije.“