Kopti su kršćani Egipta. Naziv 'Kopt' dolazi od arapskoga 'gibt' ili 'kibt', što je izvedenica grčke riječi 'Aigiptos', a znači jednostavno Egipćanin. Osvojivši Egipat u 7. st., Arapi su tako nazvali autohtono egipatsko stanovništvo koje su pokorili. S obzirom na to da je otada započeo proces arabizacije i islamizacije Egipta, ime je ostalo vezano prvenstveno uz one koji su ostali kršćani i zadržali staroegipatski jezik i kulturu. U kršćanstvu naziv 'koptski' označava i poseban obred (kao rimski, bizantski...) i jednu posebnu Crkvu na istoku.

Koptska crkva ima svoje podrijetlo u drevnoj Crkvi Aleksandrije, glasovitog antičkog centra na ušću Nila u sjevernoj Africi. Aleksandrija je uz Jeruzalem, Antiohiju, Rim i Carigrad jedno od glavnih središta rane Crkve. Utemeljena prema tradiciji od evanđelista sv. Marka i kasnije poznata po brojnim velikim teolozima (Origen, Tertulijan, Ćiril Aleksandrijski, Atanazije Veliki), Aleksandrija je po časti uvijek stajala odmah iza Rima. Dok su u samom gradu Crkvu vodili uglavnom Grci, helenističke kulture, u okolici i uz rijeku Nil kršćanstvo se širi među domaće hamitsko stanovništvo porijeklom od faraonskog Egipta. Tu je nastala Crkva domaćega koptskoga jezika i kulture, na tradicijama pustinjskoga monaštva koje se od 3. st. snažno počelo razvijati uz rijeku Nil. Kad je u Crkvi izbio veliki teološki spor o pitanju odnosa Kristove božanske i ljudske naravi, Kalcedonski je ekumenski sabor 451. proglasio dogmu o posve jednakoj božanskoj i ljudskoj naravi u Kristu. Mnogi aleksandrijski teolozi nisu to mogli prihvatiti jer su isticali prvenstvo Kristove božanske naravi, pa su nazvani 'monofiziti' ('mono physis' – jedna narav, 'jednonaravci'). Kopti aleksandrijske Crkve i Sirijci antiohijske Crkve nisu htjeli prihvatiti zaključke Kalcedonskog sabora, a njima su se priključili kasnije i Armenci, pa su se te Crkve odvojile od opće Crkve (Rima-Carigrada). Dugo ih se zato nazivalo 'monofizitima', a Rim i Carigrad smatrali su ih krivovjercima.

Danas, međutim, sve su te Crkve suglasne da se radilo o nerazumijevanju i neadekvatnoj terminologiji, ali ne i o krivovjerju. No, razlog raskola bio je i kulturološke i političke naravi jer je bizantski carski dvor forsirao Kalcedonsko pravovjerje, pa i silom, a saveznici su im bili Grci u aleksandrijskoj Crkvi, što je izazivalo još veći otpor domaćih Kopta. U Aleksandriji je tako Crkva 'pukla' na dva dijela: na pro-kalcedonsku bizantsku (zvana do danas 'melkitska', u značenju 'carska' ili 'caristička') i protu-kalcedonsku koptsku (nazvanu od ovih prvih i 'monofizitska'). Melkiti su prešli na carigradski (bizantski) obred, dok su Kopti ostali nositelji aleksandrijskog obreda. Usprkos prekinutom zajedništvu s Bizantom i Rimom, Kopti su zadržali naziv 'pravoslavan', pa se i danas nazivaju Koptskom pravoslavnom Crkvom, premda nisu u jedinstvu ni s pravoslavnim Crkvama (bizantskim), ni s Rimom, već samo s ne-kalcedonskima: Sirijskom, Armenskom i Etiopskom, s kojima čini tzv. staroistočne kršćanske Crkve.

Već u 4. st. istovremeno Egipat postaje svjetskom kolijevkom kršćanskog monaštva. U egipatskoj je pustinji živjelo na stotine monaha i pustinjaka, u brojnim samostanima i špiljama, s osnivačima monaštva: sv. Pahomijem, sv. Antunom Pustinjakom, sv. Pavlom iz Tebe, sv. Makarijem i drugima. Egipatski su pustinjski oci uvijek bili i ostali uzorom i zapadnom i istočnom monaštvu, a unutar Koptske crkve odigrali su vrlo veliku ulogu na području teološke misli, duhovnosti i liturgije, veću nego u bilo kojoj kršćanskoj Crkvi. Naime, od islamskog osvajanja do danas,  Kopti se u borbi za opstanak snažno vezuju uz svoje samostane. 

Čitava povijest ove Crkve prožeta je mučeništvom i progonom. Premda su danas manjina od 10 % stanovništva Egipta, Kopta ima oko 15 milijuna te su jedna od najjačih Crkava na Bliskom istoku. U posljednje vrijeme doživljavaju unutarnje duhovno buđenje, procvat monaških zvanja i drevnih samostana. No, posljednjih godina pojačano su izloženi i neviđenom terorizmu islamista. Koptska pravoslavna crkva danas ima 28 biskupija, 18 samostana s više od 1000 monaha. Poglavar Crkve je od 2014. patrijarh Tawardos, koji kao aleksandrijski patrijarh po tradiciji nosi naslov i 'Papa'. Patrijarha biraju tako da dječak nad kojim se moli zaziv Duha Svetoga izvuče papirić s imenom. U 18. st. jedan mali dio Kopta ušao je u zajedništvo s Katoličkom crkvom, pa je nastala Koptska katolička crkva, koja ima oko 200 000 vjernika. Kopti danas žive posvuda, na svim kontinentima.

Koptski obred je stari aleksandrijski obred, koji je uz sirokaldejski u Iraku, siroantiohijski u Siriji, armenski u Armeniji, bizantski u Bizantu i rimski na Zapadu jedan od izvornih kršćanskih obreda. Iz koptskoga se obreda razvio etiopski obred kao što se iz Koptske crkve razvila i zasebna Etiopska crkva. Klasični koptski jezik bohairski još se dijelom koristi u bogoslužju, premda danas pravladava arapski, a dijelom je zadržan i grčki (zazivi npr. 'Kyrie, eleison'). Koptski je obred vrlo pokajnički i kontemplativan.

Službe su vrlo dugačke, svečane i monotone, s puno manje spekulativne poezije, simboličkog sjaja i ceremonije nego npr. kod siroantiohijskog ili bizantskog obreda. Upotrebljavaju se tri forme za euharistijsku službu: najstarija je Liturgija sv. Marka (koju zovu i sv. Ćirila Aleksandrijskog), te druge dvije Liturgija sv. Grgura Nazijanskog i Liturgija sv. Bazilija. Kanon Sv. pisma kod Kopta sadrži još i Barnabinu poslanicu, Hermu, Poslanicu Klementa Rimskoga i neke druge apokrife. Euharistija je u obliku ovećeg okruglog kruha. Koriste ripide (metalne mahalice koje predstavljaju anđele) sa zvončićima koje nose u ophodima. 

Koptska crkvena umjetnost je zasebna i nije tek manje razvijeni oblik bizantske. Crkve su najčešće trobrodne bazilike s tri apside i glavnim oltarom u sredini. Na oltaru su svijeće, ali nema križa, nego se rabi mali ručni. U apsidi iza glavnog oltara je niša i ispred nje uvijek gori svjetiljka. S osobitom ljubavlju časte relikvije, slike i ikone. Koptske ikone imaju svoj vlastiti stil, djelujujući nekad kao dječji crteži. Svetište nazivaju 'hram'. Od lađe je odijeljeno ogradom (ili rešetkastom ili punom, slično ikonostasu sa slikama) ili zavjesom. Neke crkve, osobito monaške, duže su nego šire s brojnim ambonima ispred svetišta s kojih monasi mole. Kad Kopt uđe u crkvu, ide do svetišta, gdje poljubi ogradu ili vrata te se prostre na pod. U crkvama vise svjetiljke među kojima i one s dekorativnim nojevim jajima. Tek novije i velike crkve imaju tornjeve i zvona (što su im Muslimani dugo branili), pa se još upotrebljava i daska za udaranje (simantron).

U obredima koriste sistrume (metalne udaraljke) kao pratnju pjevanju. Kopti imaju vrlo razvijeno i autohtono jednoglasno crkveno pjevanje, koje izvode ili uz ritam sistruma ili vrlo melizmatičnim stilom. Muškarci i žene često stoje odvojeno u crkvi. U liturgiji se redovito moli za rijeku Nil, koja ovdje život znači. Veliko je štovanje Bogorodice Marije, kojoj je posvećen i cijeli jedan mjesec u godini. Crkveni kalendar prati lunarnu, a ne solarnu godinu, te ima uglavnom iste blagdane i raspored kao rimski ili bizantski. Liturgijska odjeća je slična, ali i jednostavnija od bizantinaca. Svećenici nose mitru kao rimokatolički biskupi, s koje pada veo, dok biskupi nose krunu kao bizantinci. Pripadnici nižih redova, ali i pjevači, svi nose štole, slično kao đakoni, ali omotane na drugačiji način. Koptski monasi nose crne kapice-kukuljice s bijelim križićima, a biskupi okrugle crne ili bijele turbane. 

Koptski časoslov vrlo je primitivan u smislu svoje izvornosti i sličnosti s ranokršćanskim. Zapravo je poptuno monaški i sastoji se uglavnom od psalama, koji se mole redom te se kroz sve dnevne časove u jednom danu izmoli čitav Psaltir (150 psalama). Obavlja se vrlo svečano, kontemplativno, uz brojne poklone do zemlje, bez ceremonija te odiše pokajništvom. Molitva psalama uz Očenaš i nešto poetskih stihova sadrži i 41 ili 50 zaziva 'Kyrie, eleison' s poklonima do zemlje. 

O, Gospode, Bože naš, usne su nam pune miline, a jezik klicanja,
jer smo imali udjela u Tvojim besmrtnim tajnama.
Tà, što oko ne vidje i uho ne ču, i što ne uđe u srce ljudsko,
Ti pripravi onima koji Ti ime ljube.
Tebi se svidjelo objaviti to malenima svoje Crkve.
Da, Oče, Ti si tako htio, jer si milosrdan.
Pripada Ti stoga čast, slava i štovanje,
Oče, sa Sinom i Duhom Svetim sada i u sve vjekove.

(Hvalospjev nakon pričesti iz Koptske liturgije.)