Tridesetih godina 19. stoljeća u Hrvatskoj se javlja ilirski pokret, odnosno hrvatski narodni preporod, koji se suprotstavljao Beču i Pešti. Predvođeni Ljudevitom Gajem domoljubi su se organizirano borili za hrvatski jezik i samostalni politički položaj Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, pa se s vremenom javila potreba za osnivanjem središta u kojima bi se češće okupljali.

Mudri su se ilirci dosjetili osnovati čitaonice, a u njihovim su statutima kao svrhu isticali "pouku i zabavu" jer za to nije trebalo tražiti odobrenje državnih vlasti.

Prva narodna, ilirska čitaonica osnovana je 15. siječnja 1838. godine u Varaždinu na poticaj agilnog Metela Ožegovića. Bila je smještena na prvom katu palače Herzer, a poslije se nekoliko puta selila i mijenjala ime.

U ožujku iste godine osnovano je u Karlovcu "Čitateljstveno društvo slavensko – ilirsko", a u srpnju u Zagrebu najvažnija, "Ilirska čitaonica" kojom su upravljali grof Janko Drašković i Ljudevit Gaj. Zagrebačka je čitaonica postala pokretač sveukupnog preporoditeljskog života. Utemeljila je Maticu ilirsku za izdavanje knjiga, vodila je akciju za osnivanje Narodnog muzeja i knjižnice, stalnoga kazališta u Zagrebu te osnovala dioničko društvo Narodni dom.

Iako su se pojavile najprije u kajkavskome krugu, čitaonice su se vrlo brzo širile i na cijelom hrvatskom etničkom području. Imale su izrazito političko obilježje i bile su organizacijska središta širenja ideja hrvatskog narodnog preporoda. Međutim, uvođenjem Bachova apsolutizma prekinut je rad prve varaždinske i drugih čitaonica, no povratkom ustavnih sloboda šezdesetih godina 19. stoljeća otvoreno ih je još i više kako bi knjigom i znanjem jačale hrvatsku nacionalnu svijest.