Mons. Mrzljak na posljednjem ispraćaju fra Josipa Vizjaka: "Donosio je Gospodina onima koji su ga htjeli"

Fra Josip Vizjak, član Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, pokopan je u ponedjeljak, 15. prosinca u Varaždinu. Svetu misu zadušnicu u varaždinskoj kapucinskoj crkvi predslavio je varaždinski biskup u miru mons. Josip Mrzljak, a koncelebrirali su generalni vikar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić, provincijski vikar fra Eugen Pavlek i pedesetak svećenika. Nakon svete mise uslijedili su sprovodni obredi, koje je predvodio fra Eugen Pavlek, i ukop u kapucinsku grobnicu na varaždinskom gradskom groblju, izvještava Varaždinska biskupija.

U propovijedi se biskup osvrnuo na ljudsku nemoć pred smrću i snazi Božje riječi koja u takvim trenucima donosi smisao i nadu. Istaknuo je kako smrt bliske osobe često ostavlja čovjeka bez riječi, ali upravo tada vjernici slušaju Božju poruku koja nije tek prošlost, nego živa Riječ upućena nama danas.

Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak o prepoznavanju Krista u služenju najmanjima, mons. Mrzljak rekao je da se taj poziv jasno ostvario u životu fra Josipa Vizjaka. „Bio sam bolestan i pohodili ste me“, podsjetio je biskup na Isusove riječi, dodajući da se upravo u toj rečenici može sažeti fra Josipova svakodnevica, koji je 55 godina svojega svećeništva ugradio u župni pastoral župe svetog Vida u Varaždinu i službu bolničkog kapelana Opće bolnice Varaždin.

Prema riječima biskupa, fra Josip je neumorno obilazio bolesnike, noseći im ne samo ljudsku blizinu nego i sakramentalnu snagu vjere. Biskup je podijelio i osobno iskustvo iz bolnice: „Svaki posjet čovjeka obraduje, a onda dolazi pater Josip s jednom zlatnom posudicom, s hostijama, sa svete Mise, s Isusom koji je prisutan pod prilikama kruha.“ Upravo su ti tihi, nenametljivi dolasci bili izvor ohrabrenja mnogima, osobito onima koji su se suočavali s bolešću i neizvjesnošću.

Naglasio je kako se često i ne može izmjeriti koliko su ti susreti značili bolesnicima: „Koliko puta je u toj maloj posudici donio ljudima ohrabrenje, pomoć - koliko je to značilo.“ Dodao je da fra Josip o svojoj službi nije mnogo govorio, ali ju je vjerno i ustrajno živio, osobito u posljednjim godinama života. „To je bila njegova zadaća. On je revno obilazio bolesnike i donosio utjehu, donosio je zapravo samoga Gospodina onima koji su ga htjeli.“

Biskup je fra Josipovu službu smjestio i u širi kontekst svećeničkog poziva, podsjetivši na zajedničke bogoslovske dane i duh Drugog vatikanskog sabora, koji je njihovu generaciju potaknuo na Crkvu blisku čovjeku. Fra Josip je, rekao je, taj duh živio konkretno; u bolničkim sobama, tišini hodnika i susretima u ispovjedaonici, ondje gdje je čovjek najranjiviji.

Na kraju propovijedi mons. Mrzljak izrazio je uvjerenje da je fra Josip Vizjak ispunio svoje poslanje te da mu Bog daruje nagradu vječnoga života. Vjernike je pozvao da njegov primjer služenja bolesnima i pouzdanja u Božje milosrđe ostane trajno ohrabrenje, kako bi i sami na svojim životnim putovima prepoznavali i donosili Kristovu prisutnost drugima.

Nakon svete Mise, tijelo preminulog ispraćeno je iz crkve na varaždinsko gradsko groblje gdje je provincijski vikar fra Eugen Pavlek predvodio obred ukopa.