Glavni lik Laudatova novog filma, redateljice Nade Prkačin, pedijatar dr. Antun Najžar, po nalogu mjerodavnih institucija NDH-a, bio je odgovoran za zdravstvenu skrb stotine ratom traumatizirane i teško bolesne djece, koja su pristigla u Dječje prihvatilište u Sisku, u lipnju 1942. godine. Svjestan činjenice da će mnoga od njih umrijeti, zbog stanja u kojem su stigla, ulagao je nadljudske napore kako bi im se pružila potrebna skrb. U prilog tomu ispisano je na stotine pisama potpore, koja su slali udomitelji djece i bivši logoraši, ali komunističke su ga vlasti, 'u ime naroda', montiranim sudskim procesom optužile za nemar prema djeci i logorašima koji su tijekom rata bili u Sisku.
U kolovozu 1946. dr. Antun Najžar drugostupanjskom je presudom osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem, što je i izvršeno u šumi Topolovac pored Petrinje. Dokazi o načinu vođenja sudskog procesa sačuvani su u sisačkom arhivu. Zahvaljujući požutjeloj gomili dokumenata, redateljica i scenaristica Nada Prkačin načinila je film: 'Smrtna kazna strijeljanjem'.
Film vrvi dokazima, dokumentima i svjedočenjima dr. Najžara, njegove obitelji, bliskih suradnika, udomitelja, logoraša i njima oprečnim presudama. S povijesne strane pojašnjavaju ih povjesničarka, doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, s fakulteta Hrvatskih studija, te istraživač publicist Pero Šola.
Infektolog, prof. dr. sc. Ilija Kuzman, emeritus Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sa stručne strane i u kontekstu vremena ispituje postupke dr. Najžara te dokazuje kako je učinio sve što je mogao i morao učiniti, pa i više od toga. Da nije bilo takvog pristupa, smrtnost i obolijevanje djece bili bi daleko veći.
