'Arma Christi': Izložba poznatog akademskog grafičara u Civitas Sacra

Svatko tko je posjetio njegov atelje u Čazmi, zna da su njegovi likovni interesi vrlo široki. Prvenstveno je majstor grafičkih tehnika i sjajan crtač u olovci i tušu, ali eksperimentira i sa štafelajnim slikarstvom, fotografijom, kolažima, asamblažima i intervencijama na ready-made predmetima. Tematski, Matko se još od diplomskog rada (s temom križnog puta nerođenih) počeo baviti religioznim i sakralnim motivima i sadržajima, osobnom prošlošću, kao i prošlošću Čazme, grada u kojem je stasao.

Izložba se sastoji od radova koji se pozivaju na povijesnoumjetničke uzore, radove iz ciklusa 'Svetački identitet' ciklusa 'Arma Christi', nekoliko radova koji tematiziraju čazmansku sakralnu baštinu i nekoliko asamblaža.

Prvu skupinu zastupaju radovi 'U ateljeu', koji se pozivaju na poznatu grafiku Albrechta Dürera iz 1514., koja prikazuje svetog Jeronima, te 'Stepinac u molitvi' koji se poziva na mletačku temu renesansnog i baroknog sakralnog slikarstva, koju se povijesnoumjetničkom terminologijom naziva 'sacra conversazione', tzv. sveti razgovor. I u jednom i u drugom radu, kao i u radovima iz ciklusa 'Svetački identitet', provlači se ideja aktualizacije povijesnoumjetničkih ili vjerskih uzora u sadašnje vrijeme i na naš prostor. Tako Matkov atelje i retriverica Bela aludiraju na sv. Jeronima u radnoj sobi, dok se na historicizirajućem radu, posvećenom Stepincu u razgovoru s Marijom i u igri s djetetom Isusom, nalazi misal čazmanskog prepošta Jurja de Topusko.

Matko je imao i niz videoradova, u kojima je s osobama iz svog okruženja rekreirao scene pojedinih povijesnomujetnički važnih slika, osobito svetih razgovora. Sličnu ideju može se slijediti u ciklusu radova nazvanih 'Svetački identitet'. Modeli za likove sv. Apolonije, sv. Jurja, sv. Tome Akvinskog, sv. Franje Asiškog, sv. Marije Magdalene i sv. Dionizija Pariškoga, prikazane uz karakteristične atribute, bile su osobe iz Matkova života i okruženja.

'Arma Christi', 'Kristovo oruđe/oružje' ikonografski je termin za predmete koji su bili sastavnim dijelom Kristove muke. To su: križ, bičevi, trnova kruna, Veronikin rubac, čavli, maljevi, ljestve, kocke, koplje, trska sa spužvom itd. U zapadnjačkoj ikonografiji, anđeli su u prizorima raspeća od vremena gotike često u rukama nosili ove predmete. Stariji će se vjernici možda sjetiti i križeva s navedenim predmetima i pijetlom, koji su znali biti izloženi u crkvama i korišteni u pobožnosti križnoga puta. Autor u ovom ciklusu koristi tehnike olovke na papiru i asamblaža.

Matkova olovka na papiru pokazuje svu njegovu umješnost i virtuoznost u ovoj tehnici, dok elementi kompozicije i sadržaji brinu za učinak iznenađenja ili začudnosti, koji u pravilu prate ovu temu. Tako ćemo na jednom od njih na pladnju zateći i Malkovo uho, a na drugom radu pijetla izdaje. Možda je najpotresniji dio ovog ciklusa asamblaž Veronikina rupca, koji je i likovno najavangardniji. Među ostalim radovima, dimenzijama i emotivnim nabojem ističe se Majka boli.

Često stječemo dojam da je u sakralnoj i religijskoj umjetnosti mnogo toga već rečeno i da nema prostora za novu interpretaciju. Matko Antolčić u svojim radovima na intiman, senzibilan i profinjen način, poštujući klasične tehnike i njihova pravila, upravo pokazuje kako se može biti i vjernik i umjetnik, religiozan i suvremen, tradicionalan, ali istovremeno provokativan i inovativan.