Biskup Šaško: 'Sve dok se ne označe grobovi, naše društvo ne priznaje postojanje ovih ljudi'

Na Međunarodni dan ljudskih prava, u četvrtak 20. prosinca, na zagrebačkom groblju Mirogoj pomoćni biskup zagrebački, mons. Ivan Šaško predvodio je molitvu za katoličke vjernike na oskvrnjenim grobovima hrvatskih vojnika poginulih u razdoblju između 1941. i 1945. godine, piše IKA.

Kao uvod u molitvu, održao je prigodni govor, koji prenosimo u cijelosti.

Dragi dionici ovoga spomen-susreta,

i ove smo godine osjetili poziv da dođemo na ovo polje; osjetili smo da moramo biti ovdje, očitovati živim spomen i uputiti svoju molitvu Gospodinu za pokoj ovdje pokopanih vjernika, kako kršćana tako i muslimana. Ja ću predvoditi molitvu za vjernike katolike, a gospodin efendija Mersad Kreštić, zamjenik glavnoga imama Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, molit će za vjernike muslimane.

No, prije te molitve vrijedno je istaknuti one koji svake godine ovamo donose ne toliko organizaciju ‘skupa’ koliko svoje srce i ljubav, a to su: iz Osijeka: ‘Hrvatsko društvo političkih zatvorenika’, ‘Hrvatski domobran’, ‘Žrtve za Hrvatsku’; zatim iz Đakova ‘Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo’, te iz Zagreba: ‘Udruga bosanskohercegovački Hrvati’ i ‘Hrvatsko žrtvoslovno društvo’. Nadahnjujuća je njihova ustrajnost, marljivost, brižnost i samozatajnost.

Braćo i sestre, mi smo kršćani u vremenu došašća, u vremenu prepoznavanja Božje prisutnosti i tragova njegova dolaženja. Vrijeme je to osjetljivosti na malenost. Znamo da se u jednoj kapi rose odražava cijelo nebo. To nam govori da je u malenosti sadržana neizmjernost. I u osobnome životu i u životu zajednica, društava, postoje naizgled maleni događaji, trenutci, susreti, mjesta koja govore o najvećemu.

Tako je i ovo polje, dosadašnji odnos mjerodavnih institucija prema njemu, stvarnost koja odražava cijelo naše hrvatsko društvo, nažalost puno boli, slojevite povijesti, ali nedvojbeno odražava i njegovu duhovnu bijedu.

U puno jezika postoji izraz ‘izbrisati nekoga ili nešto s lica zemlje’. Ovo je jedan od zornih pokazatelja što znači takav pokušaj. Nažalost, u svojoj Domovini iz dalje i bliske prošlosti imamo puno takvih primjera. Izbrisati s lica zemlje. Kao vjernici znamo da to nije moguće ostvariti, jer se nešto i netko tko je izišao iz Božje ljubavi i tko je upisan na Božjemu dlanu ne može izbrisati. Ali sam postupak i nastojanje sa sobom donosi obilje patnje i nanosi uvrjedu ljudskomu dostojanstvu.

Sve dok ovdje ne budu dolično označeni grobovi i imena pokopanih, znat ćemo da naše društvo ne priznaje postojanje ovih ljudi. I ne samo što se ne priznaje njihovo življenje, ovdje se ističe da im se ne priznaje ni smrt.

Sve dok ovdje ne budu primjereno uređeni grobovi, znat ćemo da strojevi koji su izorali ove grobove još nisu ugašeni; dovoljno su bučni da ih čujemo i sedamdeset pet godina nakon ljeta 1945. Ona duhovna bijeda koja im je služila kao gorivo, preživjela je, a postoji bojazan da je i ojačala. Politički sustav, kakav je bio komunistički, koji je imao takav odnos prema mrtvima baš ni po čemu i ni u čemu svoju baštinu ne bi smio moći prenijeti u današnju Hrvatsku koja želi biti slobodna i oslonjena na istinske vrjednote. Ali, zna li se istina o ovome polju, zna li se uopće dovoljno za ovo polje u našoj domovini? Zašto bi to bilo važno? Zato što se na ovome polju vidi odraz cijeloga društva i naše najbliže povijesti. Kao što se postupalo ovdje, taj se model ponavljao i prije tridesetak godina – brisanje s lica zemlje.

Zato stupamo pred Božje lice i molimo da nam se smiluje; da potakne srca odgovornih i da naša srca sačuva u svojoj istini, daruje nam utjehu i očisti od svakoga nemira.

Pomolimo se sada posebno za svu pokojnu braću i sestre koji počivaju na ovome mjestu. Ovdje smo danas zajedno, jer vjerujemo da je po Kristovu uskrsnuću smrt uništena i da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. U toj vjeri molimo Suca živih i mrtvih da im udijeli oproštenje grijeha i da ih uskrisi u Posljednji dan.