Biti isusovac: odluka s kojom se dolazi pred Boga

Rijetko, odnosno gotovo se nikad ne čuje da isusovac nakon ređenja dobije službu u rodnoj župi. Mi smo jednog, koji nam je opisao predstavlja li mu to prednost ili nedostatak, pronašli na Jordanovcu.

Možeš se malo predstaviti?

Zovem se Marko Petričević, imam 33 godine i dolazim iz Zagreba, upravo iz župe u kojoj se sada nalazim – Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu. Imam brata i sestru. Sve do fakulteta nisam se previše maknuo od Jordanovca s obzirom na to da sam osnovnu školu tamo pohađao, kao i srednju školu jer sam išao u MIOC. U ovoj sam župi cijeli život i ovdje sam primio sve sakramente. Dugo vremena nisam znao da postoje drugi svećenici osim isusovaca jer sam dugi niz godina bio samo s njima u kontaktu. Tako sam dugo vremena i ostalim svećenicima govorio pater, iako su dolazili iz drugih redova.

Kako si doživio poziv?

Na kraju srednje škole najprije sam htio ići u vojsku na časnički program gdje se studira na civilnom fakultetu i istovremeno polazi časnička škola. Međutim, zbog lošeg vida nisu me primili. Nisam znao kamo dalje i jednostavno sam otišao po nekoj inerciji. Cijeli život okolina mi je govorila da moram završiti srednju školu, fakultet i zatim se oženiti. Tada to nisam dovodio u pitanje. Zanimala me je povijest, a mnogi su mi predložili da upišem pravo jer bih to bez problema riješio. Već na početku druge godine prava, a ni prvu nisam završio kako spada, počeo sam se pitati što ovdje radim. U budućnosti se nisam vidio ni u čemu što bih s tim fakultetom mogao raditi. Kako me je i dalje zanimala povijest, nakon druge godine prebacio sam se na Hrvatske studije, studij povijesti i kroatologije.

Kad sam započeo studij prava, na župu je došao novi kapelan, sada već bivši isusovac, svećenik Armando Illich koji je ponovno počeo okupljati mlade. Nas desetak se okupilo. On nas je lako privukao, bio je vrlo neposredan, družio se i išao je zajedno s nama na kave. Nakon njega došao je pater Sebastian Šujević koji nam je još više pokušavao približiti duhovnost. Počeo sam malo više upoznavati koje su posebnosti isusovaca i njihove duhovnosti. Redovito sam išao na Modrave i ponekad u SKAC. Na Modravama sam se aktivirao kao animator, a tamo se stalno provlačila ignacijevska duhovnost, bilo kroz ispit savjesti ili isusovačku meditaciju.

Tada se počelo poklapati da sam bio sve nezadovoljniji sa svime što sam radio, a nisam znao zašto. Pred kraj studija sve češće sam se počeo pitati gdje je uopće Bog u mome životu. Slušao sam u župi, u SKAC-u i na Jarunu što Bog čini u životima drugih, a kod mene nije ništa. Nisam mogao prepoznati ni jedno Njegovo djelo u svome životu. Jednom sam zavapio: ''Cijeli Ti život služim, a nikad mi nisi ni jareta zaklao''. Nisam bio svjestan riječi dok ih nisam izgovorio. Brzo sam dobio odgovor od Boga na jednoj duhovnoj obnovi gdje sam doživio mir i Njegovu prisutnost. Osjećaj da je cijelo vrijeme bio uz mene. Ništa se posebno nije dogodilo i nisu se promijenile vanjske okolnosti, ali shvatio sam da ne trebaju ni biti velike promjene jer On je uz mene. Počeo sam se više moliti što Bog želi sa mnom činiti, predao sam mu sebe na raspolaganje, da sa mnom čini po svojoj volji.

Nikada nisam preispitivao put da završim fakultet i oženim se, ali nisam s time bio sretan. Na pripremama za Modrave 2013. javio sam se opet kao animator. Na jednoj katehezi na temelju razgovora dobili smo popis svojih talenata, ono što su drugi uočili na nama. Tada smo dobili zadatak da odemo s time u molitvu. Tek što sam sjeo, nisam još ni počeo o tome razmišljati, samo mi je došla misao: ''A zašto ne bih bio svećenik?'' Ta je misao došla mirno, blago. 

Kako su izgledali tvoji prvi koraci na putu svećeničkog poziva?

Odlučio sam tu misao shvatiti ozbiljno i nakon završetka priprema javio sam se pateru Šujeviću koji je ujedno bio i promotor zvanja. Ispričao sam mu što se dogodilo i očekivao sam da će reći da je to konačno i da ulazim u novicijat. On mi je na kraju dao samo neke savjete za razlučivanje na kojima sam mu sada zahvalan. Znao sam, ako prihvatim otići za svećenika, odlazim u isusovce, to nikada nije bilo sporno. U razlučivanju nisam dobio izravan odgovor od Boga, već sam doživio spoznaju da sam u tome slobodan. Dobio sam ponudu i na meni je hoću li odgovoriti.

Iste godine primili su me u novicijat. Nisam trebao čekati godinu dana jer je Ignacije stavio napomenu da proces primanja treba ići polako, osim ako kandidat od ranije nije poznat Družbi. Nakon novicijata završio sam studij filozofije u Zagrebu, a zatim sam pastoralnu praksu imao u Osijeku gdje sam pomagao SKAC-u u Osijeku i bio vjeroučitelj u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji. U SKAC-u sam bio animator na 3D formaciji i pratitelj u duhovnim vježbama u svakodnevnom životu te u raznim pojedinačnim aktivnostima na kojima su trebali pomoć. U Osijeku mi je često bilo razdoblje da nisam znao što me čeka sljedeći dan. Teologiju sam završio u Varšavi gdje sam se osjećao kao doma. Crkveni i društveni kontekst u Poljskoj sličan je kao kod nas i mislim da me je studij tamo solidno pripremio za ovo s čime se susrećem sada u svojoj službi. 

Što te očekuje dalje u Družbi?

Trenutačno sam pastoralni pomoćnik  na Jordanovcu i bolnički kapelan za Merkur i Jordanovac te starački dom Park. Na župi okupljam srednjoškolce i radim sa zborom, a za budućnost gledam kako uključiti studente iz studentskog doma Lašćina. U situaciji sam skoro kao Armando kad nas je počeo okupljati ni iz čega.    

Kada si spoznao da trebaš ići u isusovce, jesi li bio siguran da je to tvoj put?

Nisam bio siguran u tom trenu je li to od Boga ili je to plod moje mašte, dok u trenutku slobode nisam otkrio da je to Božji poziv i da imam slobodu reći i 'ne'.

Kakvo ti je bilo razdoblje u novicijatu?

Krajem druge godine prolazili smo duhovne vježbe od 8 dana. Nakon toga trebali smo davati vječne zavjete i tada sam shvatio koju to težinu i važnost nosi. Tada sam na papir, kako Ignacije predlaže, stavio stvari koje bi bile 'za' ili 'protiv' mog ostanka. Ni jedna strana nije mi prednjačila, te sam odlučio razmatrati daljnju Ignacijevu preporuku koja kaže da se na času smrti ili na sudnji dan vidi kakav bih htio doći pred Boga, s kojom odlukom. Zamislio sam da u času smrti dolazim pred Boga i u tom mi je trenutku bilo kristalno jasno da bih htio da sam ostao isusovac i takav došao pred Njega.

Kao prvu službu dobio si biti pastoralni pomoćnik u svojoj rodnoj župi, što nije uobičajeno. Kako si se osjećao kad si to saznao?

To obično nije slučaj. Zbog svih trenutačnih situacija koje su se dogodile na Jordanovcu, posložilo se da ostanem ovdje. Nekada bude čudno jer gotovo da ne mogu izaći u šetnju, a da ne sretnem nekoga. Mislim da je pozitivno to što me ljudi dovoljno dobro poznaju i znaju iz koje obitelji dolazim.  

Kako ti je izgledala Mlada misa?

Za organizaciju nisam imao puno vremena jer sam se u 7. mjesecu vratio iz Varšave. Župljani su to jako lijepo primili. To je bila prva Mlada misa u župi nakon 40 godina, pater Steiner bio je zadnji. Mladomisničko geslo bilo mi je iz Psalma 27,1: ''Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?'' Činilo mi se prikladnim jer mi je taj psalam bio i na krštenju.

Koje bi karakteristike bile poželjne za jednog isusovca?

Važna je fleksibilnost jer nemamo samostane i nismo redovnici u klasičnom smislu, moramo biti spremni otići na neku drugu službu u bilo koje mjesto u bilo kojem trenu. Također je važna i ljubav prema Bogu, Crkvi i  Družbi.

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu?

Bitno je da se ne boje barem probati. Nekad je za razlučivanje potrebno probati i vidjeti ide li ili ne ide, kako bi kroz to upoznao što Bog želi i što nam govori o nama.

Što bi za kraj poručio dečkima koji razmišljaju o pozivu?

Dođi vidjeti, dođi se diviti!  

Ako osjećaš poziv u sebi, pridruži nam se i ti već na idućem vikendu razlučivanja od 7. do 9. siječnja. Prijavnicu možeš pronaći na POVEZNICI, a za sva pitanja javi nam se na idom@skac.hr. Samo hrabro!