“Bježanje od križa taj će križ učiniti još samo težim"

Svoje iskustvo podijelio je s nama u emisiji “Izdvojeno“.

- Ja sam nakon prvog moždanog udara koji je moja kći doživjela 2013. godine, odlučio obećati Bogu da ću učiniti nešto veliko i to prikazati za Tonku i njezino ozdravljenje, u znak zahvalnosti što je ona još uvijek ovdje s nama i, ako bude Božja volja, da On jednog dana možda učini čudo i da Tonka ponovno stane na svoje noge. Tako sam na Veliku Gospu 2014. godine, nakon Mise u Zastražišću na otoku Hvaru, jednostavno ušao u sakristiju i župniku, don Josipu Franuliću, rekao da se želim upisati za nošenje križa. On mi je kazao da je prvi slobodan termin 2030. godine, na što sam ja rekao: “Nema problema, kad god da je, ja sam to Bogu obećao i ja ću to činiti“ – rekao je Jerković, koji, spletom tužnih okolnosti, nije morao čekati 2030. godinu.

Osoba koja je trebala nositi križ poginula je u prometnoj nesreći, a obitelj nije imala punoljetnog nasljednika koji bi mogao preuzeti tu važnu ulogu.

- Fizički je zahtjevno, ali sve je to pitanje vaše odluke da to odnesete. S ove pozicije osobe koja je nosila križ, ne mogu opisati koliko mi je drago što sam to učinio u životu, odnosno, bilo bi mi jako žao da nisam. Još uvijek nisam u dovoljnoj mjeri svjestan razine moje zahvalnosti Bogu što mi je dao takvu milost. Bila je to jedna točka moga rasta u vjeri nakon koje, ja vjerujem, kreće jedan novi početak moga života s Isusom – istaknuo je naš sugovornik.

Ključni trenutak nakon suočavanja s teškom bolesti svoje kćeri, kaže Jerković, i za njega i za suprugu bio je kada su odlučili sve predati Bogu.

- To je rješenje svih problema i tada taj križ postane podnošljiv. Tonka je dijete koje je promijenilo jako puno ljudskih života, uključujući i moj. Ljudima koji nisu u vjeri, teško je shvatiti kada ja kažem da je moja kći blagoslov – rekao je naš sugovornik.

Štoviše, dodao je da su on i supruga unaprijed znali s kakvom će se teškom bolesti roditi njihova kći, to ništa ne bi promijenilo jer, kazao je, život je najveći Božji dar.

- Sveti Toma Akvinski to je lijepo sažeo u jednoj rečenici: “Onome koji vjeruje, nikakva objašnjenja nisu potrebna, a onome koji ne vjeruje, nikakva objašnjenja nisu moguća.“ Ja sam ponosan što sam 'nazadan' u ovom današnjem svijetu. Tonka je naš veliki dar, veliki Božji blagoslov – kazao je Jerković.

Dodao je da ljudi danas bježe od križa, a i on je sam nekoć bio takav.

- I ja sam bio vjernik koji nije dovoljno duboko razumio vjeru i križ. Ljudi bježe od križa jer misle da je život s Isusom život lišen bilo kakvih teškoća i problema. To je krivo. Život s Isusom život je u miru i pouzdanju kad su prisutne teškoće i problemi. Ja mogu križ vrlo lako, kao bivši sportaš, usporediti sa sportom. To je poput sportaša koji se sprema za veliko natjecanje. Tu je prisutna agonija, patnja, muka, odricanje, fizička bol, psihičko opterećenje, to je bolan i težak proces, ali vi imate svoga trenera s kojim sve to prolazite. Tako i križ. Nema rasta, nema razvijanja osobe, nadogradnje osobe, nema ispravnog shvaćanja života bez križa, bez nekog oblika trpljenja, bez muke, s Isusom kao trenerom. I zato ne razumijem zašto ljudi bježe od križa. Bježanje od križa taj križ čini još samo težim. Križ treba prigrliti, htjeti ga nositi, ali prije svega staviti na prvo mjesto Boga i pouzdanje u Boga. Onda je Bogu sve moguće – zaključio je Vedran Jerković.