Božićna poruka mons. Križića: "Ne dopustimo da nam Božić prođe samo u izvanjskom slavlju"

Nalazimo se u vremenu bliže priprave za Božić koje nazivamo „došašće“ ili danas još poznatiji naziv „advent“, jer nam se mediji obilno služe tom riječju.

Advent se čuje posvuda. U svim većim ili manjim gradovima Advent ima svoje privilegirano mjesto. Nažalost, ne u smislu evanđeoskog navještaja „Pripravite put Gospodinu“, nego u smislu „dobre zabave“, „dobrih provoda“, „izvrsnih gastronomskih ponuda“, i ono najvažnije: velikih očekivanja s obzirom na zaradu koju bi „advent“ trebao donijeti nekom gradu.

Vjernički gledano sve ovo nema ništa dodirnog sa autentičnim sadržajem ovog svetog crkvenog vremena. Istina, advent jest vrijeme radosti, i nitko nije protiv toga. Ali je pitanje da li zbilja tu možemo govoriti o radosti koja preobražava život, o radosti koja ima trajne učinke na nutrinu osobe?

Nažalost, sve to više sliči na profaniranje i poganiziranje predbožićnog vremena. Ne možemo se oteti dojmu kako ovakva vrsta obilježavanja adventa ima zapravo za cilj zasjeniti kršćansko značenje Božića i učiniti ga nebitnim. Tako stalno slušamo kako u našim gradovima advent traje do 7. siječnja. Božića kao da nema, nije bitan, zaobilazi ga se.

To je tako ako se Božić samo gleda kao vrijeme provoda, obilnog stola, ukrašenih kuća, trgova i ulica. I kada sve to prođe, kada se ukrasi poskidaju, svijetla pogase i štandovi maknu, ostane samo sumorna monotonija i traženje najefikasnije dijete da bi se u što kraćem vremenu vratili na pred-adventsku kilažu.

Na sreću ima još puno vjernika kojima advent nije u gore navedenom, koji ne dopuštaju da im Božić bude ukraden i da im ovo sveto vrijeme ostane prazno. To pokazuju i prepune Zornice u našim crkvama, dugi redovi pred ispovjedaonicama, molitve i djela ljubavi koja se čine u ovom vremenu.

Zahvalni smo Bogu na daru vjere koju naš narod, u dobrom dijelu, još uvijek brižljivo njeguje i čuva. Hoće li tako i ostati? Plaše nas Isusove riječi izgovorene javno pred narodom i duhovnim autoritetima toga vremena: „Hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8).

Nije Isus ovo rekao u nekom šaljivom obliku. Znakove ozbiljnosti tih riječi nije teško uočiti u ovom našem vremenu. Mnogi kršćani našeg vremena sve se više distanciraju od vjere i Bog im postaje nebitan. Nalaze si previše drugih božanstava koja su sami načinili ili su im od drugih zamamno ponuđeni. Ta božanstva imaju privlačnu snagu jer im nude sve ugode koje žele, a za uzvrat ništa ne traže. Idoli su uvijek baš takvi: nisu nimalo zahtjevni, a ostavljaju dojam da puno daju.

Moćne i utjecajne zemlje Europe već su odbile priznati svoje kršćanske korijene i odbacuju svoj kršćanski identitet bez obzira što nekog drugog identiteta i nemaju. Ovakav stav se sve više nameće i svim drugim zemljama koje uglavnom šute, pa se ima dojam da i pristaju. Nije se čuditi što neke današnje analize predviđaju Europi „civilizacijsko nestajanje“ u narednih dva desetljeća. Da li se s ovim tvrdnjama pretjeruje ili ne, vidjet ćemo u ne dalekoj budućnosti. Hoće li biti prekasno? Hoćemo li se na vrijeme probuditi?

Gdje smo tu mi kao narod? Dokle će se naš narod, koji je jednom nazvan „predziđe kršćanstva“, moći opirati tom utjecaju identitetskog nestajanja?

Svima nam je dobro poznata činjenica kako danas ima jako puno onih koji se deklariraju kao kršćani, ali žive kao da Boga nema. Ima podosta onih koji su rođeni kao kršćani, ali to nikada nisu postali. Istina, još uvijek se velika većina našega naroda izjašnjava kao vjernici, ali je dobar dio njih posve indiferentan prema Božjim zapovijedima. Životom pokazuju da koliko u Boga vjeruju isto toliko i ne vjeruju. Odnose se prema Bogu u smislu da „možda postoji, a možda ne postoji“, pa onda žive kao „vjernici za svaki slučaj“.

Sa ovakvom vjerom se ne dolazi do iskustva Boga, a ni blagdan Božića neće biti nikakav susret sa Bogom koji dolazi čovjeku da mu podari život u izobilju.

Tako blagdan Isusova rođenja mnogima prođe bez da su išta božanskoga vidjeli, čuli ili doživjeli. Bog je došao da bude Emanuel – „Bog s nama“ – ali što to vrijedi ako mi ne pokažemo želju da budemo s Njim.

Za pastire se veli da su slavili i hvalili Boga za sve što su čuli i vidjeli (Lk 2,20). I svi drugi kojima su pastiri govorili što su čuli i vidjeli divili su se tome (Lk 2,18).

Što su sve pastiri čuli i vidjeli evanđelje nam ne donosi. Ne može ni donijeti jer to nije opisivo ni izrecivo. Osoba koja doživi jaki susret s Bogom osjeća u sebi udivljenje koje traži šutnju i adoraciju. Samo se tako može razumjeti to veliko otajstvo.

Bog želi da svatko od nas doživi osobni susret sa otajstvom Djeteta u jaslicama, a onda će iskustvo pastira postati iskustvo svakoga od nas, a njihovo divljenje i naše divljenje.

Božić nas poziva da se zaustavimo pred jaslicama, da ih gledamo i slušamo sa stavom djeteta. Bez ovoga Božić će doći i proći ostavljajući samo duhovnu suhoću i prazninu, bez obzira na svu ljepotu ukrašenih kuća, ulica i trgova, bez obzira na sve obilje stola i vrijednost poklona koje smo dali ili primili.

Ne smijemo dopustiti da nam Božić prođe samo u izvanjskom slavlju: u hrani i piću, u zabavama i provodima, nego da nam bude i prilika da malo u šutnji zastanemo pred otajstvom rođenja Sina Božjega, da nađemo nešto vremena za molitvu i meditaciju, jer će nam kroz to Bog otkriti puno toga što se tiče i samog našeg života, naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Ako primimo u srce Dijete koje slavimo, Božić će nam postati milost koja će ispuniti našu nutrinu i blagotvorno utjecati na naš život. Zato otvorimo vrata Isusu da se rodi u svakom našem domu, u srcu svakog člana naših obitelji ili zajednica.

S tim željama svima vama, dragi vjernici, dragi svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, katehete i katehistice, djelatnici Caritasa i svih drugih ustanova naše nadbiskupije, župni suradnici, a napose vama koji ste bolesni ili osamljeni, želim da Božić podari ono iskustvo koje su osjetili pastiri i da vas to iskustvo ispuni radošću i mirom u ove božićne blagdane i kroz cijelu Novu 2026.

+ Zdenko Križić,
nadbiskup splitsko-makarski