Don Mihovil Kurkut: 'Svaka je prigoda dobra za svjedočenje vjere'

Don Mihovil je rođen u Šibeniku 1975., a podrijetlom je s otoka Murtera. Ovaj bivši pripadnik Torcide, kojemu je odlazak na gostovanja Hajduka bio svetinja, trenirao je i boks te je želio biti pravnik. Iako je imao druge planove, Bog je htio da postane svećenik, i to salezijanac, pripadnik reda koji je poznat po radu s mladima i aktivnosti u medijima. Cijelu redovničku formaciju proveo je u Italiji. Vječne zavjete položio je 2002. u mjestu Mogliano Venetu, pokraj Venecije, a za svećenika je zaređen 2005. u Šibeniku.

Katolički tjednik 'Nedjelja' razgovarao je s njim o sredstvima društvenog priopćavanja, svećenicima koji su aktivni u medijima, javnom nastupu, odnosu Crkve sa svjetovnim medijima te identitetu kršćanina na televiziji danas.

Poštovani, recite nam što mislite o tome kako Crkva danas medijski komunicira sa svijetom?

– Katolička Crkva u prošlom stoljeću praktički se osvrnula na svaku pojavu modernog društva. Veliki pape ne samo da su izrazili svoje mišljenje, nego su i sami koristili blagodati medija kako bi se Evanđelje i crkveno učiteljstvo moglo daleko čuti.

Naravno, Crkva dobiva sve manje prostora u tzv. svjetovnim medijima koji joj često nisu skloni, odnosno ne ostavljaju prostor koji bi možda Crkva očekivala. Često je taj zamršeni odnos s modernim svijetom utjecao i na otvorenost i odnos prema medijima. Crkva je od samih početaka imala svoje medije, i načelno im je otvorena.

Hrvatsko društvo, kao i ostale zemlje u tranziciji, još u mnogočemu, pa tako i sferi medija, uvelike trpi neke postkomunističke i kvaziliberalne bolesti. Daleko smo od etičkih i profesionalnih dostignuća zapadnih zemalja. Nedostaje pozornosti i odgovornosti za izgovorenu i napisanu riječ, često je važnije da se vijest objavi, ali profesionalna  je razina dosta površna i nepotpuna.

Ne znam tko danas bez problema može reći koje su to kvalitetne novine koje čita, koje su televizijske emisije značajne, kojeg novinara prati…. Nekako kao da živimo u oskudici takvih likova. Neko sam vrijeme živio na Zapadu i tamo, ako ništa drugo, ima puno kvalitetnog izbora.

Crkva je za vrijeme komunizma živjela u jako uskim okvirima neslobode, kontrola i nadzora koji joj nisu omogućili sustavno razvijati medije. Oni koji su bili dopušteni, trebali su ostati u strogo vjerskim temama. Mnogi kažu da je Crkva ulaskom u slobodu propustila iskoristiti prostor i pokrenuti značajnije slobodne medije jer upravo se postavlja pitanje ima li uopće  slobodnih medija kod nas.

Svakako možemo primijetiti da su se u posljednje vrijeme pojavile neke nove forme crkvene medijske prisutnosti. Neke je potaknula Crkva poput Hrvatske katoličke mreže ili vašeg katoličkoga tjednika, ali imamo i tzv. privatne katoličke medije, poput portala Bitno.net ili posljednjih godina sve značajnije Laudato televizije.

To su dobre stvari, ne samo za Crkvu, nego, smatram, i za društvo općenito.

Je li prisustvo svećenika u medijima Crkve u Hrvata na zadovoljavajućoj razini?

– Iskreno mislim da nije stvar kvantitete, nego je to prije pitanje kvalitete i mogućnosti da se na dobar način bude prisutan. Rekao bih da uvijek postoji prostor za kvalitetnije sudjelovanje i bolji doprinos. Naravno, tu su u igri dvije strane: s jedne strane onaj koji ima nešto reći, ali bitna je i druga strana koja će poruku uobličiti, a, nažalost, ponekad i izobličiti. A kad smo kod medija, katolički mediji katkad mi se čine uštogljeni, zastarjeli, često loše upakirani, dok tzv. svjetovni žele šokirati, zainteresirati po svaku cijenu, a prečesto zanemaruju bitno.

Trebaju li katolici surađivati sa svjetovnim medijima koji su negativni, neupućeni, a ponekad i zlonamjerni prema Crkvi?

Naravno da su to delikatne stvari i treba biti vrlo oprezan i pripremljen. No, s druge strane, ako odbijemo poziv izreći svoje mišljenje, zapravo ostavljamo jednostrano gledište i gubimo priliku reći našu stranu i posvjedočiti Isusa Krista i njegovu ljubav za svakoga čovjeka. Crkva posjeduje fakultete, pa i u Hrvatskoj, koji se bave komunikacijom, mislim da bi na tom polju trebala poraditi u jasnijoj i učinkovitijoj komunikaciji.

To za nas nije marginalno i usputno pitanje koje se odnosi na pojedine stručnjake. Evanđelje je navještaj Radosne vijesti, to je poruka spasenja koja treba biti naviještena svakom čovjeku… Čini mi se da bismo trebali poraditi na osposobljavanju svećenika i laika u komunikativnim sposobnostima. Mislim da je ovo uz autentičnost života ključno pitanje za Crkvu. Ovdje mislim na govorništvo, propovijedi i samu evangelizaciju! Nemamo pravo na odmak, živimo u ovome svijetu i pozvani smo biti sol i svjetlost. To znači da trebamo biti posuti po ulicama i trebamo izgarati (jer to je logična posljedica svijeće koja daje svjetlost). To su teške i zahtjevne operacije, ali jedini način da ovome svijetu dadnemo malo evanđeoskog okusa i svjetla.

U odnosu na vaše salezijanske kolege i ostale svećenike u RH, mnogo ste eksponiraniji. Kako ste dospjeli u medije? Osjećate li se kao medijska osoba?

Uh, ovo je za mene teško pitanje. Iskreno, jako me košta biti u medijima, katoličkim ili svjetovnim, svejedno…Ne volim izloženost, nisam ljubitelj televizije i ekrana, najradije bih bio negdje u pozadini. Osobno, iako se to možda ne bi reklo, dosta sam stidljiv i puno me košta otvarati se pred drugima, nekad bih radije u zemlju propao.

No, onda ćete pitati zašto sam često u medijima. Mislim da to od mene traži moj poziv i  moje poslanje koje mi je povjereno. Trebamo iskoristiti svaki mogući instrument kako bismo došli do svih krajeva svijeta. Tako da, na neki način, idem protiv sebe poradi službe naviještanja. Koliko jedna topla, dobra riječ može pomoći. Ni sam ne možeš znati tko u tom trenutku tu riječ treba. Ako se sakrijem iza svoje komotnosti, stidljivosti, tko će to onda učiniti?

Naravno da dođu kritike, zafrkancije kolega, nekad i pohvale… To u meni budi uvijek isti učinak: 'htjeti u zemlju propasti'. S druge strane, ima jedna pozitivna: ljudi te prepoznaju i to često odmah otvara vrata, a to mi pomaže u mom poslanju odgojitelja.

Kako vi, kao svećenik koji je često prisutan u medijima, doživljavate taj svijet djelatnika u sredstvima društvenog priopćavanja?

Pa, iz prethodno rečenoga, vjerujem da nije lako, poglavito što su danas etički kriteriji vrlo niski, a ekonomski i neki drugi na prvom su mjestu. S druge strane, i sami medijski djelatnici izloženi su velikom pritisku urednika, očekivanog uspjeha i napretka, vlasnika, raznih moćnika itd.

Mislim da su i mediji vjerna slika našeg društva. Puni su potencijala, ali i proturječnosti te osrednjosti. Mislim da je, kao i za cijelo društvo, pred nama jedan put sazrijevanja. Malo-pomalo stvar će napredovati, naravno s mnogim izazovima.

Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.