Don Mihovil Kurkut u 'Moru milosrđa': 'Mladi su neumorni tražitelji istine'

'Svetost znači prepoznati onaj dar i onaj projekt koji je Gospodin stavio u naše srce, i želi da, kroz naš poziv, koji god on bio, taj projekt ostvarimo.'

– Kako nas poučava Biblija, posebice Stari zavjet, Židovi kažu da je samo Bog svet. Bog je 'svet, svet, svet'. On je taj koji je najviši, On je taj koji je najjači, On je taj koji je najbolji, On je taj koji je potpuno drukčiji od čovjeka. Zbog toga Židovi nisu mogli ni crtati niti si predočiti Boga. Kako kaže u Starom zavjetu, Boga možeš vidjeti tek kad On prođe; samo po Njegovim djelima. Sve što Bog čini – čini po djelu ljubavi. Mi kršćani dobili smo sliku Boga kroz Isusa Krista, koji je objavio Njegovo Srce, kojemu je stalo do svakog čovjeka i koji je spreman dati samoga sebe. Sveti Pavao u svojim poslanicama kaže da smo mi sveti jer sudjelujemo u Njegovoj svetosti i jer nam je On dao svoju svetost. Na kraju krajeva, Bog nam se daje kao hrana, poziva nas da budemo 'posinjeni' u Sinu. Što je onda svetost? Svetost je sudjelovanje u Njegovoj svetosti. Svetost je biti s Njim. Svetost znači prepoznati onaj dar i onaj projekt koji je Gospodin stavio u naše srce i želi da, kroz naš poziv, koji god on bio, taj projekt ostvarimo – kazao je don Mihovil.

– Crkva veoma želi ažurirati sliku svetosti. Meni se čini da ponekad gledamo svetce kao kipove iz prošlosti. Pogotovo kad govorimo, primjerice, o sv. Franji, o don Boscu i sličnima – pokušavamo kopirati njihova djela u sadašnjosti. A to nije bit svetosti. 

'Svetci su svoju energiju i svoje snage odlučili usmjeriti prema Gospodinu, i tu su se borili.'

– Ono što ja pokušavam već neko vrijeme i kroz razgovore i kroz propovijedi jest skinuti te svetce s oltara. Ponekad ih gledamo kao te savršene kipove, savršene ljude koji su činili izvanredne stvari, koji su bila veoma dobri, veoma pametni, veoma kvalitetni, veoma savršeni, ali onda ujedno i daleko od 'mene'. Ponekad mi se čini da mi volimo da su oni visoko i da su daleko kako se to nas ne bi ticalo. Jer ipak, 'moj je život drukčiji, današnja su vremena teška, to može samo sv. Ante'. Tu zapravo ne vidimo njihovu ljudskost. Ne vidimo čežnju ni bitku. I njima je bilo teško. I oni su se borili u svoje vrijeme. Zato kad čitam o životima svetaca, volim obratiti pozornost na takve stvari. Ne volim živote svetaca koji su bili savršeni i kojima je sve funkcioniralo, jer meni se to čini nemoguće. Smatram da je i Isusu bilo teško i da se mučio. I On se pitao: 'Što mi je činiti?' I On se osjećao sam i napušten od svojih prijatelja. Kako onda svetci i mi obični ljudi ne bismo bili? Priče svetaca zapravo su mnogo sličnije nama nego što to mi zamišljamo. Kad ih je Crkva stavila na oltar, počeli smo ih doživljavati kao 'superjunake'. Nisu oni superjunaci. Oni su junaci po tome što su svoju energiju i svoje snage odlučili usmjeriti prema Gospodinu, i tu su se borili. I kad Crkva njih prepozna kao svetce i njihovu borbu, onda ja prepoznajem da je taj put i za mene. Zato to Crkva vrlo pažljivo proučava kako se ne bi prevarila stavljajući nekoga kao uzor, a zapravo uzor nije bio. 

Cijeli razgovor s don Mihovilom možete pogledati na YouTube kanalu Laudato televizije.