Druga srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu

Koncelebrirao je mons. Antun Sente, ml., rektor svetišta. Pjevanje su animirali članovi župnog zbora sa Švarče.

U homiliji vlč. Duje Kurtović je između ostalog kazao kako je razumljivo da roditelji ili obitelj djeteta koje se bavi nekim sportom očekuju da bude u prvoj vrsti, a ne na klupi. Razumljivo je i da se od djeteta koje uči svirati instrument očekuje da zasvira. Stoga je upitao je li isto tako razumljivo očekivati i od djeteta koje se krsti da živi kršćanstvo? Pozvao je okupljene da istim žarom očekuju i potiču novokrštenika da živi vjeru krštenja kao što potiču mladog sportaša ili glazbenika da ustraje u razvijanju talenta.

''Koje su nam želje i koji su nam ciljevi prilikom pristupanja sakramentima? Bog očekuje svakog čovjeka. Imamo primjer Marije, svetog Josipa, a u današnjem slavlju i svetog Pavla. Naime, kao Savao bio je uvjeren da radi sasvim ispravno ono što je radio, a kad se susreo sa živim uskrslim Kristom, Savao više nije isti čovjek. On mijenja svoje ciljeve i prioritete. Zapravo, Savao dopušta Bogu da mu posloži prioritete. Posljedica toga jest u potpunosti izmijenjen način života. Pavao postaje apostol naroda. Govoreći mnogim adresatima, Pavao govori i nama danas. Istina, puno toga utjecalo je na promjenu njegova života, zasigurno je tu hrabro svjedočenje svetog Stjepana prilikom kamenovanja i mnogi drugi, kojima je Pavao dopustio da ga čine drugačijom osobom. Stoga nam se svima pitati jesmo li otvoreni brojnim milostima koje daruju sakramenti ili su one zatvorene u nama. I najobičniji telefon nakon kupnje potrebno je aktivirati, i dok to ne učinimo, nemoguće ga je upotrijebiti. Tako je potrebno aktivirati i Božju milost u sebi. Sveti Josip to je učinio slušajući Božju objavu u snovima, Savao je to učinio nakon čudesnog susreta s Gospodinom na putu u Damask. Poput njih, i mi bismo trebali, primajući sakramente, dopustiti Gospodinu da nam kroz njih progovori kamo trebamo ići i kako trebamo djelovati. Sveti je Josip to učinio na način da je svoje prioritete podredio Božjoj volji'', rekao je u homiliji vlč. Kurtović.

Pri kraju misnog slavlja svoje je svjedočanstvo vjere izrekao dr. sc. Vladimir Lončarević, profesor i predavač na Hrvatskome katoličkom sveučilištu i savjetnik u Uredu Predsjednika Republike:

''Radostan sam što sam večeras ovdje s vama. Vjerujem upravo zato što sam mnoštva knjiga pročitao, premda su me mnoge od njih uvjeravale da ne vjerujem u Boga, odnosno da u Boga treba sumnjati. Što sam više takve knjige čitao, sve sam više dolazio do uvjerenja da Boga ima i da Bog jest. Čovjek isto tako jest jer je stvoren na sliku Božju. Meni je od djetinjstva vjera bila prirodna. Kad sam gledao svijet oko sebe, pitao sam se kako je uopće moguće da netko sumnja u Boga. Naravno, došli su trenutci u životu kada je Bog tu moju vrstu vjere u Boga ‘srušio s konja’, kao što je i sveti Pavao pao. Svatko od nas, pa bio i najveći vjernik, mora jednom ‘pasti s konja’ odnosno mora doživjeti Boga na jedan poseban način. Nakon jednog takvog ‘pada’ počeo sam redovito dnevno moliti krunicu. Ponekad mi muški mislimo da je to ženska molitva. Međutim, krunica je itekako i muška molitva. Mogu eksperimentalno utvrditi da su razdoblja kada sam više molio krunicu bila razdoblja u kojima sam primao više vjere, utjehe i milosti, za razliku od razdoblja kada nisam molio, imao sam više napasti. Istina, napasti su me napadale i kad sam molio, ali su me svladavale kad nisam molio. Krunica je jedno moćno Božje ‘oružje’. Možda bi čovjek mogao pomisliti da pored Mise ne treba moliti krunicu. Euharistija je središte u kojem se licem u lice susrećemo i primamo Gospodinom, a krunica je ona dnevna potpora koja nas drži u pozitivnoj napetosti u našem odnosu s Bogom. Molitva krunice je velika milost i preporučujem muškarcima i očevima da mole krunicu svaki dan. Nadalje, krunica me je naučila još jednoj stvari. Mi često ljubav pomalo uvjetujemo, misleći kako bi se oni drugi trebali mijenjati da ih više volimo. Uz krunicu sam se kao suprug i otac naučio bezuvjetno voljeti svoju suprugu i svoju djecu. Bezuvjetno i potpuno.

Litanijski zazivi svetom Josipu sadržavaju sve ono što se odnosi na naš muški habitus. Ti zazivi jesu pravo nadahnuće nama muškarcima. Nadalje, kaže se da žena drži tri kuta kuće. No, postoji i onaj četvrti kut bez kojega ta tri kuta padaju. Jedna moja dobra prijateljica kaže da muž drži taj četvrti kut i ženu. Ima nešto u tome. Slažem se da žene nose tri kuta kuće, ali im je potreban i oslonac, a očevi i muževi trebaju biti taj oslonac.

Sveti Josip je uzor kojega treba nasljedovati. Naime, sveti Josip nosio je Svetu Obitelj, on je primao poruke od Boga kad treba ići u Egipat, kad se treba vratiti, kako odgajati Isusa i tako dalje. Ta je misija i nama povjerena. Ovo je svetište jezgra kojoj je utemeljio blage uspomene kardinal Franje Kuharić, što je onda bio providosni čin. Stoga vjerujem da kad se okupljamo ovako zajedno i, kad molimo, onda smo snažni jer u Gospodinu je naša snaga. Ne će nas spasiti ni novci, ni europska sredstva, sve to jest dobro, ali bit svega i naših obitelji i našeg naroda jest duhovna podloga. Mi smo narod koji je prošao velike kušnje kroz povijest, ali iz svih tih teških situacija Bog nas je preko naših svetih ljudi vodio do ovamo. Siguran sam da Hrvatska ima posebnu ulogu u povijesti koja se više puta pokazala. Terezija Neumann, poznata mističarka, rekla je našem o. Petru Pericu, mučeniku, da je Hrvatska bila predziđe kršćanstva, a da će u budućnosti biti kičma kršćanstva u Europi. Mislim da to vrijeme sad dolazi. Mi se sad borimo s određenim nevoljama, tuku nas demografske brige, sve nas je manje, ali vjerujem da i tu našu raseljenost po svijetu ne treba gledati kao prokletstvo, već kao neku vrstu blagoslova, jer kad bi to bilo bez Božje volje i providnosti, ona bi bila prokletstvo. Vjerujem da naše nevolje ne mogu biti prokletstvo, već su one blagoslov. Moramo se predati Kristu u ruke. To je put. Kako je rekao naš veliki pjesnik Viktor Vida: ‘Sve zemaljske kušnje kroz koje prolazi Hrvatska proističu iz njenog značaja, a značaj znači karakter.’ Proizlaze iz našeg karaktera, a naš je karakter kršćanski i to je bit!

Želja mi je, sjećajući se onih godina kada smo bili napadnuti: da Gospodin nije bio s nama, žive bi nas progutali, kad smo molili po trgovima, kad smo vjerovali, kad su naši branitelji nosili krunice, pa i oni koji ih nisu znali moliti, ali su ih nosili, da i danas tako molimo krunicu. Naravno, ne ćemo samo klečati i moliti, već se držati onog Benediktova ‘Moli i radi’. Dakle, činiti sve što je do nas, a ostalo prepustiti Gospodinu. Hrvatski sabor proglasio je svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva, kojega je hrvatska država slijednica. Sve je to u jednom kontinuitetu, koji traje od devetog stoljeća. Taj kontinuitet nikad nije prekinut, on traje i nema razloga da ne bude i danas i do kraja povijesti.''