Euharistijsko slavlje srijedom u Nacionalnom svetištu sv. Josipa

Koncelebrirao je mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta.

Već tradicionalno, srijedom Josipovo svetište u Karlovcu posjećuju mnogi štovatelji svetog Josipa iz svih krajeva svijeta. Tako su ove srijede, među dvjestotinjak vjernika, na pobožnosti i misnom slavlju sudjelovali i Mira Mišljenac, rođena u Pečuhu u Mađarskoj, a trenutačno nastanjena u Austriji. Mira je učiteljica njemačkog jezika koja je u Međugorju, pred kipom svetog Josipa, molila za svoje potrebe i dobila nadahnuće da osnuje molitvenu zajednicu u Austriji pod zaštitom svetog Josipa. Članovi te zajednice su Austrijanci, Mađari i Hrvati. Posebno joj se svidjela krunica svetog Josipa koju je, putem društvenih mreža, čula upravo iz Josipova svetišta u Karlovcu. Sadržaj otajstava krunice svetog Josipa prevela je na njemački jezik, a njezini prijatelji, članovi navedene molitvene zajednice, rado su ju prihvatili te je već dvije godine ustrajno mole. Mira je došla iz Austrije na nekoliko dana u Karlovac kako bi sudjelovala u pobožnosti svetom Josipu u Nacionalnom svetištu svetog Josipa. Osim Mire, pobožnosti svetom Josipu i misnom slavlju pridružio se i bračni par Mato i Mara Lenić iz Supetra, s otoka Brača, želeći na taj način zahvaliti svetom Josipu za veliku pomoć koju su, upravo po njegovu zagovoru, primili za svoju obitelj.

U prigodnoj homiliji stavrofor Pajić je između ostalog kazao da je sveti Josip čovjek dubokog razmišljanja. Vjerovao je u Boga i bio odlučan izvršiti ono što mu je na nutarnji način glas Božji govorio i poručivao. Sveti nam je Josip uzor poslušne, ali i radosne vjere. Božja radost daje čovjeku snagu, a gdje je radost, onamo ljubav lako stiže. Tko se u duši može radovati, taj nosi Boga u svome srcu. Radost je Božja blizina i utjeha, a najveća opasnost za čovjeka je vlastita povučenost, kada se povlači u sebe, začahuri kao školjka i ne znaš što je s njime. Takav čovjek tada razmišlja i o suicidu. Ovih dana u Karlovcu ih je bilo troje ili četvero. Opasno je ulaziti u tu vlastitu povučenost, bez Boga, jer takav čovjek postaje žalostan ili mrzovoljan i misli da mu ništa ne uspijeva u životu. Čovjek bez radosti je neutješen. Iako se možda večeras osjećaš tako, dopusti da te Gospodin utješi. Otiđi s ovog euharistijskog slavlja utješen, jer Bog te poziva da budeš radostan.

Pitamo se odakle dolazi radost i kako možemo iznova pronaći onu duboku kršćansku radost. Radosno srce početak je neba, vječnog blaženstva. A o blaženstvima smo upravo danas slušali u Evanđelju. Kada je čovjek blažen, on je radostan. Radost raste tamo gdje je Bog blizu. I koliko si bliže nebu, toliko se produbljuje radost. Dopuštaš li da tvoj život oblikuje Božji duh? Ako da, onda je to rast u radosti, jer radost je plod Duha Svetoga. Ona je obilježje ljubavi i odskočna daska do ljubavi – ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. No, kako ćemo biti radosni kada nas životne nedaće pritišću, kada ljudi nanose štetu nama ili našim bližnjima, kada u našim obiteljima vladaju napetost, nemir i sukobi? Isus nam je objavio Radosnu vijest: blago ožalošćenima, blago onima koji podnose bol, blago progonjenima, blago poniženima, blago pogrđivanima. Zašto takvima blago? Pa zato što Spasitelj sve okreće na dobro onima koji vjeruju i ljube ga. Križ, odnosno patnja koju imamo – a svatko od nas nosi svoj križ – znak je i sadašnjost otkupiteljske ljubavi Kristove. Zbog toga Križ donosi blagoslov ako ga nosimo zajedno s Isusom. I zato je onaj koji je progonjen blagoslovljen, a onaj koji je ponižen također blagoslovljen, kazao je u svojoj homiliji protojerej Željko.