Fra Ivan M. Đuzel: 'Ne smijemo stavljati Boga u naše okvire!'

Pun naziv ove svetkovine jest Presveto Tijelo i Krv Kristova. Ovom svetkovinom želimo obnoviti svoju vjeru u osobu Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je kao jedinorođeni Sin Božji postao povijesnom osobom.

– Na jedan način slavimo samo Utjelovljenje našega Gospodina. Da Onaj koji je nevidljiv, zbilja postaje vidljiv, opipljiv; Emanuel – Bog s nama. S nama u svemu jednak, osim u grijehu. Sama osoba, Sin Boga, druga božanska osoba, koji se utjelovljuje u Isusa Krista iz Nazareta. Na drugi način, slavimo ono što je Isus ostavio u posljednjoj večeri, svoje Tijelo i Krv, odnosno samoga sebe. Time nam je ostavio obećanje da će On ostati s nama do samoga kraja – do svršetka svijeta. Mi kao katolici slavimo na taj dan to veliko otajstvo, taj dar i čudesnost Božju, da Bog sam zbilja ostaje kao povijesna osoba s nama u Euharistiji. Da ono što mi našim očima vidimo kao kruh ili hostiju, naša vjera vidi Nekoga, a ne nešto; samog Isusa koji je bio pred Marijom Magdalenom, tako i pred nama. Mi to možemo jedino našim intuitivnim, odnosno duhovnim očima spoznati – da je to naš Gospodin Isus Krist. 
U želji da spoznamo to Otajstvo, stalno pokušavamo razumjeti tajnu Utjelovljenja; idemo na svetu Misu, na procesiju, ali sam taj doživljaj možemo shvatiti pomoću dvaju faktora. To su milost Božja i ja kao čovjek. Nekad nas na duhovnom putu prijeći ta želja za duhovnim iskustvom, jer to iskustvo možemo ograničiti samo svojim očekivanjem. Mi zbilja možemo očekivati da će se nešto dogoditi u susretu s Bogom, to je logično. Ali, to nešto ne određujem ja kako će biti. Ta nas želja može čak i blokirati, jer nisam otvoren za ono što meni Bog želi dati. Bog želi da kao Njegova djeca stalno rastemo i razvijamo se. Isus ne želi da se zadovoljimo ljudskom logikom, nego Božjom. U jednom trenutku Bog nam želi reći da se trebamo odreći nečega kako bismo mogli krenuti dalje. A mi se grčevito držimo za nešto zbog čega stagniramo. Čak i u duhovnom životu, u molitvi, objašnjava fra Ivan M. Đuzel. 

U 14. st. dogodilo se čudo u Ludbregu, gdje se za vrijeme jednog euharistijskog slavlja uslijed Pretvorbe u kaležu pojavila krv, nakon čega se svećenik uplašio i ostavio kalež iza oltara te završio svetu Misu. Istragu je vodio papa Julije II. te njegov nasljednik, papa Leon X., i dopustio javno štovanje relikvije. 
Upravitelj svetišta Predragocjene Krvi Kristove, mons. Josip Đurkan, nadodaje kako je naša domovina puna svetišta, a ovdje se jedino štuje sama osoba Isusa Krista. 'U Ludbregu se 1411. godine dogodilo čudo – nakon zaziva Duha Svetoga, izgovaranih riječi Pretvorbe, kruh pretvara u Tijelo, vino se pretvara u Krv Kristovu. Ubrzo je narod počeo dolaziti i štovati relikviju u kojoj je taj svećenik čuvao Krv i Tijelo. Mnoge molitve i zagovori bili su tu uslišani te se događaj pročuo u Rimu. Godine 1513. papa Leon X. dopustio je javno štovanje. Nakon svih tih događaja, počinju dolaziti hodočasnici iz svih dijelova svijeta.'