Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše prigodom dolaska relikvije krvi svetog Franje Asiškoga o 800. obljetnici primanja stigmi

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji svetog Franje!
 
Zahvalan sam i radostan što večeras imam čast predvoditi ovo euharistijsko slavlje na koje nas je okupilo obilježavanje osamstote obljetnice od kada je sveti Franjo primio svete rane. Stigmatizacija svetog Franje smatra se prvom zabilježenom stigmatizacijom u povijesti Katoličke Crkve.

Vjernici su u osam hrvatskih gradova već imali ili će uskoro imati priliku častiti relikviju Svečeve krvi, dio tkanine natopljene krvlju s njegova boka. U prigodi predaje relikvija bl. Alojzija Stepinca ovoj bazilici, u studenome prošle godine, istaknuto je kako čašćenje relikvija omogućuje vjernicima da se povežu s duhovnim naslijeđem jednog sveca, da se nadahnu njegovim primjerom i da zadobiju pomoć na svom putu svetosti.

Vjerujem da je vaša prisutnost ovdje motivirana ponajprije životom svetoga Franje, njegovom silnom ljubavlju prema Isusu, kao i živom željom da iskusite pomoć njegova zagovora. Sveti Franjo bio je izniman Kristov nasljedovatelj i štovatelj njegove muke, toliko da je i na svom tijelu zaslužio nositi znakove unutarnjeg jedinstva s Kristom. Stoga, ni nakon 800 godina, ovaj Svetac ne prestaje privlačiti vjernike, a intrigira i one koji su se udaljili od vjere ili je nikada nisu upoznali. Iz bogatstva života svetog Franje, večeras ćemo se nadahnuti trima temama koje su, čini se, aktualne i koje otvaraju jedan drukčiji pogled na svijet u kojemu živimo. To su: zahvalnost, pokora i mirotvorstvo.
 
1. Zahvalnost
Nakon što je primio svete rane na brdu La Verna, sveti Franjo izrekao je molitvu pohvale Bogu. U tom iznimnom trenutku svoga života cijelo je svoje biće pretočio u molitvu hvale. U njoj jednostavnim jezikom izražava ono što Bog jest u sebi i što je predstavljao njemu, siromašnom bratu, koji se volio nazivati „ludom“ i „glasnikom Velikoga kralja“. Za Franju, Bog je sveti Bog koji stvara čudesa; on je jak i velik, trojstven i jedini, kralj neba i zemlje. On je svako i najveće dobro, živi i istiniti Bog. Očituje nam se kao sveta ljubav, mudrost, poniznost, blagost, ufanje i ljepota. Taj Bog za Franju je utočište, čuvar, branitelj i zaklon, sva njegova naslada, sva njegova vjera, nada i ljubav, njegov vječni život.[1] Poznato je da su obraćenju svetoga Franje prethodili razuzdana mladost tipična mladićima njegova vremena i blagostanje koje je uživao kao sin poznatog trgovca tkaninama. Zanosio se viteštvom i poezijom, a premda je u ispraznostima nadmašivao svoje vršnjake, imao je nježnu i čistu dušu, koja ga, već po naravi, nije mogla ostaviti ravnodušnim pred patnjama drugih pa su svi osjećali blagodati njegove urođene darežljivosti.

Milost je u Franji započela svoje djelo nakon što ga je pogodila bolest koja ga je dovela do odbojnosti prema ispraznostima u kojima je uživao. Privučen nutarnjim iskustvima, počeo je neprestano razmišljati o Kristovoj muci i povlačiti se na samotna mjesta na molitvu. U molitvi je, malo po malo, s velikom jednostavnošću primao Božja nadahnuća. Riječi Svetog pisma ispunjavao je odmah i doslovno, a Bog je njegov život učinio tumačenjem svojih riječi, ponajprije o siromaštvu, koje je za Franju postalo ključna oznaka ljubavi prema Bogu. Za duhovnu preobrazbu svetoga Franje doista vrijede riječi: „Prijelaz od dobrog čovjeka do sveca je neka vrsta revolucije po kojoj onaj kojemu sve stvari objašnjavaju i rasvjetljuju Boga, postaje onaj kojemu Bog objašnjava i rasvjetljuje sve stvari.“[2]. Franjina duhovna preobrazba nije neko dramatično obraćenje okorjela grešnika, već je primjer na koji se način milost služi ljudskom naravi preobražavajući je do točke u kojoj netko doživljava svoju ovisnost o Bogu, kako u malim tako i velikim stvarima. Tada dolazi i zahvalnost pred spoznajom da od Boga sve primamo, da „u njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (usp. Dj 17,28), da su nam „i vlasi na glavi sve izbrojene“ (usp. Lk 12,7). Takva zahvalnost donosi preokret u načinu na koji doživljavamo svijet i sve što nam u njemu može pružiti utjehu. Onaj tko je preobražen Božjom milošću osjeća radost u otkriću da je dužnik pred svojim Bogom[3], koji je sama ljubav i sva radost svetih duša. Sveci su oni koji shvaćaju da je njihov dug pred Bogom nenadoknadiv, a upravo u tome leži sva njihova sreća.

Dragi vjernici, neka čašćenje ovih relikvija svetoga Franje u svakome od nas probudi duboku zahvalnost. Neka zahvalnost bude naš temeljni životni stav i raspoloženje. Tkanina natopljena kapljicama krvi izgledom nalikuje dronjcima u kojima je Umbrijom koračao veseli glasnik Velikoga Kralja. Nakon 800 godina, stavljena je pred nas kako bismo se prisjetili velike Božje ljubavi za koju smo stvoreni i kako bismo pronašli snagu osloboditi se neurednih težnji i svega čemu robujemo. To ćemo postići kad počnemo zahvaljivati Bogu na svemu: na bolesti jednako kao i na zdravlju, na oskudici kao i na bogatstvu, na tjeskobi kao i na radosti. To nije lako, ali je put u slobodu i način da dopustimo Bogu da nas ispuni istinskom radošću koju nam nitko i ništa ne može oduzeti.
 
2. Pokora
Drugo čime nas sveti Franjo zadivljuje je njegova spremnost na pokoru, pri čemu mislimo na njegovu snažnu odlučnost u odbijanju svega što je bilo ugodno naravi: ukusne hrane, udobne odjeće, časti i bogatstva. Franjina pokora nije bila puka isposnička vježba već „plod čiste pažljive ljubavi prema Gospodinu“.[4] Ona proizlazi iz temeljnog raspoloženja duše, a to je u Franje beskrajna zahvalnost koja mu nije dopuštala pomisao da on nešto čini ili daruje Bogu, već da se odriče jer je on, dužnik preko svake mjere, obdaren svim dobrima. U Evanđelju po Luki, koje smo slušali baš na spomendan svetog Franje, čitamo da je Isus sam prekorio stanovnike židovskih naselja Korozaina, Betsaide i Kafarnauma, jer nisu upoznali Božje djelovanje te su propustili činiti pokoru i obratiti se. Njihova nezahvalnost bila je tolika da Isus kaže kako bi se lakše obratili i pokoru činili poganski gradovi (usp. Lk 10,13-16).

Danas mnogi u svetom Franji vide samo vesela brata koji se znao živo radovati stvorenjima, no ne uspijevaju razumjeti siromaštvo i pokoru kojima je podvrgavao svoje tijelo odbijajući blagodati ovoga svijeta. Mnogim je vjernicima danas misao o pokori strana. Izgubili smo smisao za post i odricanje. Razlozi za to leže i u pogrešnim pristupima pokori, ali i u našoj uronjenosti u kulturu koja u svemu traži ugodu i prenaglašava prava pojedinaca. Želimo otkloniti bol, starost i siromaštvo te živjeti udobno. Unatoč tome, sve smo manje zadovoljni i sretni.
Od trenutka kad ga se otac odrekao na javnome trgu, a Franjo se ogrnuo odjećom siromašnih,  njegov je životni put bio odgovor na pitanje: čega se još i kako odreći iz ljubavi prema Gospodinu koji je za nas podnio tako veliko poniženje i muku? Svete rane koje je primio na La Verni Božji su odgovor na njegovu čežnju za žrtvom. Sveti Franjo svim je srcem želio znati koju bi miliju žrtvu mogao prinijeti Gospodinu kako bi se što više suobličio s njime. Želio je u duši osjetiti bol i ljubav Gospodinove muke.

Za one kojima je kršćanstvo samo jedna od religija, mit ili filozofija, rane su problem, Kristov križ je pometnja, a ljubav koja završava na križu je nepoznanica. Takvi će u ljubavi svetoga Franje prema prirodi hvaliti njegovu ekološku osviještenost, u njegovim pohvalama stvorenjima prepoznavati bezličnu religioznost u kojoj svatko može pronaći sebe, a u ljubavi prema siromaštvu neki oblik anarhije. No bez pokore i rana nema svetog Franje, kao što bez križa nema kršćanstva. U dubokom doživljaju dostojanstva svakog čovjeka, ali i svega stvorenoga, sveti Franjo se smatrao nedostojnim ikome odbiti čin milosrđa iz čiste ljubavi prema Bogu.

Dragi vjernici, kršćanstvo je u svojoj najdubljoj biti pohvala životu. No ta se pohvala ne izražava dionizijevskim gozbama i razuzdanošću koje suvremena kultura, opijena pravima bez obveza, opravdava s izlikom slavljenja čovjeka i njegovih dostignuća. Valja se sjetiti da pohvala životu u kršćanstvu podrazumijeva i paradoks izjave da je „radosna dobra vijest što ju je donijelo Evanđelje, bila vijest o iskonskom grijehu.“[5] Drugim riječima, ograničeni smo i grešni, ali Bog računa s našim ograničenjima i nudi nešto posve neočekivano, veliko i novo. Sveti je Franjo to prepoznao i učinio samoga sebe nevidljivim da bi Bog po njemu bio očitiji. Svatko od nas može u svome životu pronaći bezbrojne načine kako dati više prostora Bogu kroz zahvalno odricanje i dobra djela učinjena prema bližnjemu.
 
3. Mirotvorstvo
Poznato je da je sveti Franjo braći naložio da se služe pozdravom: „Gospodin ti dao mir“. Životopisci bilježe kako je govorio o miru kao o najvećem ljudskom dobru: o miru s Bogom držeći njegove zapovijedi, o miru s ljudima živeći pravedno i o miru sa samim sobom čuvajući svjedočanstvo dobre savjesti.[6] Njegovu poruku o miru pratio je poziv na obraćenje i to je bila jedna od točaka koje nije propuštao u svojim propovijedima.

U svijetu prepunom sukoba, čini se da više nitko ne čuje pozive  na mir, upravo stoga što se ne želi čuti poziv na obraćenje, a još manje nešto poduzeti u vezi s njim. Žarišta ratnih sukoba koji se trenutno vode samo su odraz nereda koji vlada u ljudskim dušama i plod su duboke pohlepe te želje za utjecajem i moći. Pravi rat koji se vodi je onaj za ljudske duše i srca. Gospodin nam je rekao da iz čovjekove nutrine, iz njegova srca izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva (usp. Mk 7, 21). Mir koji je Franjo želio svojoj braći i svakom čovjeku nije plod mirovnih pregovora. Upravo suprotno: pomirenje je moguće ako čovjek posjeduje makar tračak mira u sebi i iskrenu spremnost da se za njega založi. Franjino mirotvorstvo izraz je otmjenosti duše koja ljubi Boga i u njemu nalazi izvor mira.

U prvom životopisu svetoga Franje možemo pronaći jednu stvar koja zadivljuje. Njegov životopisac navodi da bi sveti Franjo, gdje god bi našao nešto zapisano, „bilo božansko, bilo ljudsko“, položeno na nedolično mjesto, pažljivo to podigao i zbog poštovanja prema Stvoritelju položio na dolično mjesto. Kad su ga pitali zašto sabire i poganske spise, odgovorio je da to čini jer se „u njima nalaze slova od kojih je sastavljeno preslavno ime Gospodina Boga, da dobro koje se u njima nalazi ne pripada poganima, nego samo Bogu, kojemu pripada svako dobro“.[7] Poruka je jednako snažna bilo da ovu zgodu prihvatimo kao stvaran događaj, bilo kao pobožnu uspomenu na život svetog Franje.

Draga braćo i sestre, koliki bi sukobi, netrpeljivosti, strahovi i progonstva, neopraštanja nestali kad bismo usvojili ovakav pristup drugome i drugačijemu od nas! Bogu pripada svako dobro i drugi nikad nije toliko loš da se u njegovu životu ne bi našlo slova od kojih se sastoji Ime Gospodnje. Dostojanstvo koje pripada čovjeku, jer je stvoren na Božju sliku i priliku, ne ovisi o vjeri, položaju, društvenoj ili državnoj pripadnosti. Kada naučimo ljubiti Boga i jedni druge radi Boga, mir će postati moguć. Kada naučimo poštivati život, od začeća do prirodne smrti, mir će postati moguć.

Sveti Franjo zadobio je stigme pri koncu svoga života, moleći za milost da u duši osjeti bol koju je Isus podnio u svojoj gorkoj muci, kao i ljubav koja ga je nagnala da je za nas podnese. Relikvije koje danas častimo nama su znak Franjine ljubavi prema Isusu, samoj Ljubavi koja za Franju nikad nije dovoljno ljubljena. One su također znak Isusove ljubavi prema čovjeku koji mu velikodušno otvori svoje srce. Sve je pitanje ljubavi. Euharistijska žrtva koju slavimo najuzvišeniji je izraz Božje ljubavi i njegova sjedinjenja s nama ovdje na zemlji. Pripremimo svoje duše da naše predanje njemu bude potpuno, a naše pokajanje zbog propusta u ljubavi prema Bogu i bližnjemu iskreno, da ne bismo, iako domaći u vjeri, zaslužili prijekor koji je Isus nekoć uputio židovskim gradovima. Amen. 

[1] J. Jörgensen, Sveti Franjo Asiški, Zagreb, 2000., str. 262.

[2] G. K. Chesterton, Sveti Franjo Asiški, Zagreb, 2022., str. 69.

[3] Usp. G. K. Chesterton, Sveti Franjo Asiški, str. 72.

[4] Usp. M. von Galli, Življena budućnost. Franjo Asiški, Zagreb, 1974., str. 136.

[5] G. K. Chesterton, Sveti Franjo Asiški, str. 27.

[6] J. Jörgensen, Sveti Franjo Asiški, str. 55.

[7] 1Čel 82.