Isus – uzor naviještanja

Katehezu pape Franje donosimo u cijelosti.

– Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prošle srijede započeli smo ciklus kateheza o strasti za evangelizacijom, o apostolskom žaru koji treba animirati Crkvu i svakog kršćanina. Danas gledamo nenadmašni uzor naviještanja: Isusa, kojega božićno Evanđelje naziva Riječi Božjom (usp. Iv 1,1). Činjenica da je On Riječ, Logos, pokazuje nam bitni aspekt Isusa: On je uvijek u odnosu, u izlasku, nikada izoliran. Riječ postoji da bi se prenosila, komunicirala. Takav je Isus, vječna Očeva Riječ koja dopire do nas. Krist ne samo da ima riječi života već i svoj život čini Riječju: to jest, živi uvijek okrenut Ocu i nama. Gledajući Oca koji ga je poslao, dolazi k nama kojima je poslan. 

Pogledamo li Njegovu svakodnevicu, opisanu u Evanđeljima, vidimo da je na prvome mjestu bliskost s Ocem, molitva, za koju je Isus ustajao rano, kad je još bio mrak, i povlačio se na samotno mjesto moliti (v. Mk 1,35; Lk 4,42). Sve najvažnije odluke i izbore donosi nakon molitve (usp. Lk 6,12; 9,18). Upravo u tom odnosu, u molitvi koja ga povezuje s Ocem u Duhu, Isus otkriva smisao svoga bivanja čovjekom, svoga postojanja u svijetu kao poslanja za nas. Od Oca poslan nama.

U vezi s tim zanimljiva je Njegova prva javna gesta koju je učinio. Nakon godina skrivenog života u Nazaretu Isus ne čini veliko čudo, ne šalje utjecajnu poruku, već se miješa s ljudima koji su išli k Ivanu da ih krsti. Tu možemo prepoznati ključ Njegova djelovanja u svijetu: davanje sebe za grješnike, solidarizirajući se s nama bez udaljenosti, u potpunom dijeljenju života. Naime, govoreći o svom poslanju, reći će da nije došao "da bude služen, nego da služi i život svoj dade" (Mk 10,45). Isus svaki dan nakon molitve posvećuje cijeli svoj dan naviještanju Kraljevstva Božjega i posvećuje se ljudima, osobito najsiromašnijima i najslabijima, grješnicima i bolesnima (vidi Mk 1,32-39). Ako je Isus u kontaktu s Ocem u molitvi, onda je u kontaktu sa svim ljudima kroz poslanje, pouke, kako bi pokazao put u Kraljevstvo Božje.

Sada ako želimo slikom prikazati Njegov životni stil, nije teško pronaći ju: daje nam ju sam Isus, upravo smo to čuli kad govori o sebi kao o dobrom pastiru, onomu koji – kako kaže – ''daje svoj život za ovce'' (Iv 10,11). To je Isus! Zapravo, biti pastir nije bio samo posao koji zahtijeva vrijeme i mnogo truda; bio je to pravi način života: dvadeset i četiri sata dnevno, živeći sa stadom, prateći ga na pašu, spavajući među ovcama, brinući se za one slabije. Drugim riječima, Isus ne čini nešto za nas, nego daje sve, svoj život za nas. Njegovo je srce pastirsko (usp. Ez 34,15).

Naime, da bi se jednom riječju saželo djelovanje Crkve, često se koristi upravo izraz "pastoral". A da bismo ocijenili svoj pastoral, moramo se usporediti s uzorom, Isusom, Dobrim Pastirom. Prije svega, možemo se zapitati: nasljedujemo li ga pijući s izvora molitve, tako da naše srce bude u skladu s Njegovim? Prisnost s Njim je, kako sugerira prekrasna knjiga opata Chautarda, "duša svakog apostolata". Sam Isus jasno je to rekao svojim učenicima: "Bez mene ne možete učiniti ništa" (Iv 15,5). Ako smo s Isusom, otkrivamo da Njegovo pastoralno srce uvijek kuca za one koji su izgubljeni, zaboravljeni, daleko. A kakvo je naše? Često puta naše je ponašanje prema ljudima koji su malo teški, problematični, takvo da kažemo da je to njihov problem, neka se sami snađu. Ali, Isus nikada ne kaže: ''Neka se snađe''. On sam ide takvoj osobi, svima koji su na marginama, grješnicima. I zbog toga su ga osuđivali, jer je bio s grješnicima. Upravo je grješnicima donio Božje spasenje. 

Čuli smo prispodobu o izgubljenoj ovci, koja se nalazi u 15. poglavlju Evanđelja po Luki (usp. rr. 4-7). Isus tako govori i o izgubljenom novčiću i izgubljenom sinu. Ako želimo vježbati apostolsku revnost, moramo uvijek imati na umu 15. poglavlje Lukina evanđelja. Čitajte ga često jer tako možemo razumjeti što je apostolski žar. Tu otkrivamo da Bog ne razmišlja o ograđivanju svojih ovaca niti im čak prijeti da ne odu. Nego, ako netko iziđe i izgubi se, ne ostavlja ga, nego ga traži. Ne kaže: "Otišla je, njezina krivica, njezina stvar!" Pastoralno srce reagira na drugačiji način: ono trpi i riskira. On trpi: da, Bog trpi zbog onih koji odlaze i, plačući za njima, još ih više ljubi. Gospodin trpi kad se udaljimo od Njegova srca. On pati zbog onih koji ne poznaju ljepotu Njegove ljubavi i toplinu Njegova zagrljaja. No, kao odgovor na tu patnju, On se ne povlači, nego riskira: ostavlja devedeset i devet ovaca koje su na sigurnom i kreće u potragu za onom jedinom izgubljenom, čineći tako nešto riskantno, pa čak i nerazumno, ali u skladu s Njegovim pastirskim srcem, kojemu  nedostaju oni koji su otišli. Upravo to Isus osjeća u srcu, a mi kad čujemo da je netko napustio Crkvu, kažemo neka se snađe. No, Isus nas uči da trebamo osjetiti nostalgiju, čežnju za onima koji su otišli. Isus se ne ljuti i ne zamjera, već osjeća nemjerljivu čežnju za nama. To je Božji žar.

Pitam se imamo li mi slične osjećaje? Možda one koji su napustili stado vidimo kao protivnike ili neprijatelje. Kažemo: ''Ma, ostavio je vjeru, napustio je Crkvu, ići će u pakao''. Susrećući ih u školi, na poslu, na ulicama grada, zašto ne pomislimo kako imamo dobru priliku posvjedočiti im radost Oca koji ih voli i koji ih nikada nije zaboravio? Ne kako bismo činili prozelitizam, već kako bismo svjedočili Oca i išli zajedno. Evangelizirati nije činiti prozelitizam, jer to je nešto pogansko. To nije ni vjersko ni evanđeosko. Imati lijepu riječ za one koji su otišli, a nama je čast i dužnost donijeti im tu riječ. Jer Riječ, Isus, to od nas traži: da se uvijek približimo otvorena srca svima! Možda već dugo slijedimo i ljubimo Isusa i nikada se nismo pitali dijelimo li Njegove osjećaje, trpimo li i riskiramo li u skladu s Njegovim pastirskim srcem! Ne radi se o prozelitizmu da drugi budu ''jedni od nas, naši''. To nije kršćanski. Tu se radi o ljubavi kako bismo bili sretna djeca Božja. Zamolimo u molitvi milost pastirskog, pastoralnog srca, kako bismo bili otvoreni svima donoseći im Riječ te kako bi i oni osjećali čežnju za Kristom. Jer, naš život bez te ljubavi koja trpi i riskira, ne može opstati i riskiramo da pasemo sami sebe. Pastiri koji su pastiri samima sebi, umjesto da su pastiri stada, pastiri svih! – rekao je Sveti Otac.

Na kraju audijencije Papa je pozvao na Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana rekavši da molimo i djelujemo kako bi svi koji vjeruju u Krista "hodili putem koji vodi do potpunog jedinstva". Također, ohrabrio je sve prisutne da se zalažu u svakom trenutku za građenje mira i jedinstva u svijetu.

– Molim vas, nemojmo zaboraviti moliti za izmučenu Ukrajinu kojoj je toliko potrebna naša blizina, utjeha, a nadasve mir. Prošle subote dogodio se novi raketni napad koji je uzrokovao broje civilne žrtve među kojima je bilo i djece. Izražavam svoju duboku bol u srcu svim obiteljima zbog ovog tragičnog događaja koji bi trebao biti poziv savjestima. Ne smije se biti ravnodušan! Svima upućujem svoj blagoslov – zaključio je papa Franjo.