Kada je "sve im je dopušteno" - zašto prekomjerno popuštanje djeci nije dobro ni za njih ni za svijet oko njih

Zamislimo scenu: dijete ne želi pojesti koru od breskve ili mu smetaju sjemenke u lubenici. Roditelj se ispričava, traži od škole ili restorana poseban tretman, i sve kako se dijete ne bi osjećalo "izostavljeno". Nije nepoznato da mnogi roditelji danas prilagođavaju svijet svojoj djeci, umjesto da djecu uče kako se prilagoditi svijetu. No, što se događa kada djeci neprestano popuštamo? Kada im je gotovo sve dopušteno?

Odgojni stil u kojem roditelji postavljaju malo ili nimalo granica, poznat je kao permisivan (ili popustljiv) roditeljski stil. Naizgled pun ljubavi i podrške, ovaj pristup često izostavlja ono što djeci najviše treba: strukturu, dosljednost i zdrave granice. Djeca kojoj se u svemu popušta, i koja nemaju jasno definirane okvire ponašanja, u velikoj mjeri razvijaju slabiju sposobnost emocionalne regulacije, smanjenu toleranciju na frustraciju, te poteškoće u samodisciplini.

Istraživanja pokazuju da djeca odgojena u permisivnim kućanstvima imaju povećan rizik od impulzivnog ponašanja, lošijih akademskih postignuća, pa čak i sklonost rizičnim ponašanjima poput zloupotrebe interneta ili alkohola. Njihovo mentalno zdravlje često pati jer nisu razvili otpornost na stres i neuspjeh, a svijet doživljavaju kroz prizmu da im sve pripada - čak i kada to nije realno.Na razini pogleda na svijet, dijete koje je naučeno da se svijet vrti oko njegovih preferencija, odrasta u osobu koja težak trenutak doživljava kao nepravdu, a ne kao izazov. Takve osobe čestice imaju problema u odnosima, radnom okruženju i vlastitoj odgovornosti jer nisu navikle na granice niti su razvile sposobnost suočavanja s nelagodama.

Kada roditelj stalno podilazi prehrambenim, emocionalnim ili socijalnim zahtjevima svog djeteta kako bi izbjegao sukob ili suze, poruka koja se zapravo šalje djetetu jest: "Ti ne možeš podnijeti frustraciju, pa ću je ja uvijek otkloniti umjesto tebe." Dugoročno, to djecu ne osnažuje, već ih čini ranjivijima.
Odgoj ne bi trebao biti izgradnja savršenog mjehurića oko djeteta, već priprema djeteta za svijet koji nije uvijek ugodan, ali u kojem može naći svoje mjesto ako razvije izdržljivost, suosjećanje i realna očekivanja. Roditelj koji djetetu postavlja granice ne čini to iz strogoće, već iz ljubavi. Jer prava ljubav ne znači dati sve, već dati ono što je za dijete doista korisno - čak i ako to uključuje sjemenke u lubenici i koru od breskve.