"Krhkost je naše pravo bogatstvo"

Prije same kateheze Papa je izrazio želju da se pridružimo onima koji odaju počast Benediktu XVI. i da svoje misli usmjerimo na njega, koji je bio veliki učitelj kateheze. ''Njegova prodorna i uljudna misao nije bila samodostatna, nego crkvena, jer nas je uvijek želio usmjeriti na susret s Isusom. Isus, Raspeti koji je uskrsnuo, Živi i Gospodin, cilj je kojemu nas je papa Benedikt vodio, držeći nas za ruku. Pomozi nam da u Kristu ponovno otkrijemo radost vjere i nadu življenja.''

Katehezu Svetoga Oca prenosimo u cijelosti.

- Ovom katehezom zaključujemo ciklus posvećen temi razlučivanja, a to činimo dovršavajući govor o pomagalima koja ga mogu i moraju poduprijeti. Jedno od njih jest duhovna pratnja, važna prije svega za upoznavanje sebe, za koju smo vidjeli da je neizostavan uvjet za razlučivanje.

Božja milost u nama uvijek djeluje na našu narav. Razmišljajući o evanđeoskoj prispodobi, milost možemo usporediti s dobrim sjemenom, a narav sa zemljom (usp. Mk 4,3-9). Prije svega, važno je dopustiti da nas upoznaju, bez straha otvoriti svoja najkrhkija područja, gdje smo osjetljiviji, slabiji ili u strahu od osude. Krhkost je zapravo naše pravo bogatstvo, koje moramo naučiti poštovati i prihvatiti ga, jer kad je prikazana Bogu, čini nas sposobnima za nježnost, milosrđe i ljubav. To nas čini ljudskima. Nije slučajno da nam prva od triju Isusovih kušnji u pustinji – ona povezana s glađu – pokušava ukrasti našu krhkost, predstavljajući nam ju kao zlo kojega se moramo riješiti, kao prepreku da budemo poput Boga. Ipak, to je naše najdragocjenije blago: Bog je, da bi nas učinio sličnima sebi, u potpunosti htio podijeliti s nama našu krhkost.
Duhovna pratnja, ako je poslušna Duhu Svetomu, pomaže razotkriti nesporazume, čak i one ozbiljne, u promišljanju o samima sebi i o našem odnosu s Gospodinom. Evanđelje predstavlja različite primjere razjašnjavajućih i oslobađajućih razgovora koje je Isus vodio. Sjetimo se, primjerice, onih sa Samarijankom, sa Zakejem, sa ženom grješnicom, s Nikodemom, s učenicima iz Emausa. Ljudi koji imaju istinski susret s Isusom, ne boje se otvoriti mu svoje srce, iznijeti vlastitu ranjivost i nedostatnost. Na taj način njihovo otvaranje  sebe postaje iskustvo spasenja, besplatno primljenog oprosta.

Govoriti pred drugim o onome što smo doživjeli ili za čim tragamo, pomaže prije svega da u sebi imamo jasnoću, iznoseći na vidjelo brojne misli koje su u nama, a koje nas često uznemiruju svojim neprestanim ponavljanjima: ''Sve sam krivo učinio, ne vrijedim ništa, nitko me ne razumije, nikad ne ću uspjeti, osuđen sam na neuspjeh'', i tako dalje. Lažne i otrovne misli koje u suočavanju s drugima pomaže razotkriti kako bismo mogli osjećati se voljenima i cijenjenima od Gospodina onakvi kakvi jesmo, sposobni činiti dobra djela za Njega. Iznenađeni, otkrivamo različite načine sagledavanja, znakove dobra koji su uvijek prisutni u nama.

Onaj ili ona tko je duhovna pratnja, ne zamjenjuje Gospodina, ne djeluje umjesto onoga koga prati, nego ide uz njega, ohrabruje ga da iščitava ono što se događa u njegovu srcu, posebnom mjestu gdje Gospodin govori.

Duhovna pratnja može biti plodna ako s obje strane postoji iskustvo sinovstva i duhovnog bratstva. Otkrivamo da smo djeca Božja u trenutku kad otkrijemo da smo braća, djeca istog Oca. Za to je bitno biti uključeni u zajednicu u hodu. Gospodinu se ne ide samomu. Kao u evanđeoskom izvještaju o uzetome, često osjetimo podršku i bivamo ozdravljeni zahvaljujući tuđoj vjeri (vidi Mk 2,1-5); neki drugi put mi smo ti koji se zalažemo za brata ili sestru. Bez iskustva sinovstva i bratstva, pratnja može izazvati nerealna očekivanja, nesporazume, oblike ovisnosti koji osobu ostavljaju u infantilnom stanju.

Djevica Marija učiteljica je razlučivanja: malo govori, puno sluša i čuva u srcu (usp. Lk 2,19). I onih nekoliko puta kad govori, ostavlja trag. U Ivanovu evanđelju postoji vrlo kratka Marijina rečenica koja je zalog kršćanima svih vremena: "Što god vam rekne, učinite" (usp. Lk 2,5). Činiti ono što nam Isus govori. Marija znade da Gospodin govori svačijem srcu i traži da se ta riječ pretoči u djela i izbore. Ona je to znala učiniti više nego itko drugi, i prisutna je u temeljnim trenutcima Isusova života, osobito u najvećem trenutku: Njegove smrti na križu.

Draga braćo i sestre, razlučivanje je umijeće, koje se može usvojiti i koje ima svoja pravila. Ako se dobro usvoji, omogućuje da živite duhovno iskustvo na sve ljepši i uređeniji način. Prije svega, razlučivanje je Božji dar koji se uvijek mora tražiti, ne pretpostavljajući da smo stručnjaci i samodostatni.

Glas Gospodnji uvijek se može prepoznati, ima jedinstveni stil. To je glas koji smiruje, ohrabruje i umiruje u teškoćama. Evanđelje nas na to neprestano podsjeća: "Ne boj se", kaže Anđeo Mariji (Lk 1,30); "Ne boj se", kaže Isus Petru (Lk 5,10); "Ne bojte se", kaže Anđeo ženama na uskrsno jutro (Mt 28,5). "Ne bojte se!" ponavlja Gospodin i nama. Ako se pouzdajemo u Njegovu riječ, dobro ćemo odigrati utakmicu života i moći ćemo pomoći drugima. Kao što Psalam kaže: ''Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi'' (119,105).