Kršćanin je uvijek svjedok, a novinar još više

Dr. Matteo Bruni u prosincu 2013. preuzeo je odgovornost za organiziranje i pratnju novinara koji budu primljeni na let s Papom prigodom putovanja Svetog Oca izvan Italije. Kao takvoga susreli su ga i oni koji su pripremali dolazak pape Franje u Sarajevo. Početkom 2016. postao je koordinatorom Odjela za medije i akreditaciju Tiskovnog ureda Svete Stolice, u kojoj je koordinirao sudjelovanje medija u raznim događajima prigodom Jubileja milosrđa. U razgovoru za Katolički tjednik dotaknuo se, između ostaloga, tema važnosti Svjetskog dana društvenih komunikacija, aktualne situacije u crkvenim medijima, važnosti institucionalne komunikacije i suradnje s medijskim djelatnicima. Razgovor s dr. Brunijem prenosimo u cijelosti, kako je objavljen na portalu nedjelja.ba.

 
Poštovani gospodine Bruni, Crkva svake godine obilježava Svjetski dan društvenih komunikacija. Zašto je takav dan važan?

Prije svega, za medijske djelatnike to je važan događaj koji omogućava svake godine sagledati postignuti napredak i razmisliti o izazovima koji dolaze. Ovo je jedina svjetska proslava koju je zaželio Drugi vatikanski sabor, uspostavljen dekretom 'Inter mirifica' iz 1963. Ovaj izbor, kao i poruke koje su izlazile tijekom godina, pokazuju dalekovidnu pozornost Crkve prema razvoju komunikacijske tehnologije, ali nadasve obnavljaju vitalni odnos i uključenost u medije, bitne za učinkovito naviještanje Evanđelja.

Sveti Otac tom prigodom objavi i svoju poruku. Tema ovogodišnjeg Dana društvenih komunikacija je: „Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku“ (Izl 10; 2). Koliko se u suvremenom svijetu masovnih medija teži za istinitim pripovijedanjem?

Život svakodnevno postaje povijest, ali nije uvijek lako stvoriti objektivnu i nadasve ljudsku naraciju u vremenu koje je globalizacija učinila još složenijim. Vijesti i mišljenja često se razvodnjavaju, a da čitatelju ne mogu dotaknuti srce, dok količina dostupnih informacija otežava cjelovit uvid u ono što se događa. Odatle poziv Svetoga Oca: „Da se ne bismo izgubili, moramo udahnuti istinu dobrih priča: priča koje grade, a ne razaraju; priča koje pomažu u ponovnom otkrivanju korijena i snage za zajednički napredak.“ Komunikacijski djelatnici u Crkvi imaju kompas za praćenje ljudske povijesti – Evanđelje – koje također odgaja napor za tumačenje stvarnosti i koji je siguran kriterij za gledati istu stvarnost očima posljednjih, siromašnih, kako nas često podsjeća papa Franjo da se svijet doista razumije gledajući ga s Isusovom ljubavlju iz perspektive izgubljenih.

U svojoj poruci papa Franjo istaknuo je da je potrebna mudrost kako bismo primali i stvarali lijepe, istinite i dobre priče, te hrabrost odbaciti one lažne i zle. Kako se boriti sa sveprisutnim lažnim vijestima (fake news)?

U poplavi digitalnog doba složeno je ići uzvodno do izvora, ali to mora biti kontinuirani napor, ne samo za one koji komuniciraju (stvaraju sadržaj) već i za korisnike koji se time koriste. Kulturno obrazovanje i velika profesionalnost temeljni su alati za suzbijanje površna ponašanja i savjesti zasićenih lažima. Zdravo novinarstvo koje postavlja pitanja, koje također propituje vlastite teorije, koje se neprestano preispituje prije nego što dadne izjavu od velike je pomoći!

Na tragu prethodnoga pitanja, koliko društvene mreže doprinose širenju lažnih vijesti jer svjesni  smo da one sve više postaju izvorima informacija?

Svi pridonose lažnim vijestima. Da ih nitko ne dijeli, ne bi postojale. To je okus tračeva, brbljanja, o čemu Papa govori. Čak i okus lakog uspjeha, bez suočavanja s istinom. U potrazi za kulturnim prečacima, kako se ne bismo potrudili da stvarno razumijemo. Svatko je odgovoran, od novinara do čitatelja, u mjeri u kojoj prihvaća vijesti bez provjere, bez stvaranja solidne kulturne pozadine.

Vi ste ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice. Isto tako slične urede imaju brojne biskupije diljem svijeta. Koliko je za Crkvu važan taj vid suradnje s medijima?

Institucionalna komunikacija uključuje duboku odgovornost, tim više ako je povezana s misionarskom prirodom Crkve. Nije problem samo u slici, već u sadržaju koji mora biti razumljiv i istinit. Za novinare, čak i nekatolike ili udaljene od vjere, institucionalna komunikacija predstavlja prvo lice s kojim se susretnemo na pragu: profesionalnost i ozbiljnost, ali i humanost, također trebaju moći reći da smo kršćani.

Znamo da postoji dio medija koji je protiv Crkve i njezinih načela. Kako pristupati takvim medijskim kućama? Treba li s njima surađivati?

Čak i oni koji su naklonjeni Crkvi ponekad imaju vlastitu predodžbu o Crkvi, koja je možda ovakva ili onakva. Pitanje nije toliko tko je protiv Crkve ili tko nije, već kako izgraditi odnose tako da Crkva nađe mjesta na svakom mjestu, tako da Isus pronađe prostor u svakom srcu.

Katolici ne rade samo u crkvenim, nego i u brojnim svjetovnim medijima. Koje osobine treba posjedovati novinar da bi se mogao zvati katoličkim novinarom?

Kršćanin je uvijek svjedok. Novinar još više. Prije svega, mora biti profesionalac s najvišim profesionalnim vrijednostima. Besprijekoran i uzoran. Tako njegovo svjedočanstvo može biti učinkovito. Izolirani kršćani slabiji su i njihovo je svjedočanstvo slabije. Iz moga iskustva katolički novinar nikada nije sama, izolirana osoba. Misli kao kršćanska zajednica koja njeguje i jača njegovo svjedočanstvo i dio je nje.

Vi ste jedan od bliskih suradnika pape Franje. Za njega kažu da je dobar komunikator. Međutim, često su mediji ili pogrješno prenosili njegove riječi ili nisu razumjeli ono što želi kazati. Kako na to gledate? Smatrate li da su te stvari plod želje za senzacijom?

Nisam potpuno uvjeren u to da se kategorija komunikatora odnosi na Papu, nego na svakog kršćanina. Kršćanin jest komunikator ili to nije. „Jao meni ako ne naviještam evanđelje“, kaže apostol Pavao. U tom smislu Papa je izvrstan komunikator, veliki navjestitelj Evanđelja. A primanje Radosne vijesti uvijek je složen čin. Nemamo li ih četiri samo u Bibliji? Četiri interpretacije iste poruke, od samog početka. Ipak sve su prihvaćene. Trebali bismo prestati gledati što drugi dobivaju i zapitati se što sam dobio od poruke koju sam primio.

Tijekom svoje poslovne karijere imali ste iznimno intenzivan profesionalni odnos s novinarima. Što je potrebno za izgradnju međusobnog povjerenja osobe zadužene za odnose s medijima jedne institucije, u ovom slučaju Crkve, i novinara?

Morate biti dobri profesionalci, rekao sam prije. I treba ih voljeti. Jer svatko je jedna priča, profesionalna i obiteljska. Svatko je puno više od onoga što napiše. U mnogim su slučajevima svi zanimljiviji od onoga što pišu, a svojim životom ono što pišu čine zanimljivijim.

Često se govori o slobodi medija. Prema Vašem mišljenju, što bi trebala značiti sloboda medija i novinara? Gdje je granica između slobode i medijske odgovornosti?

Sloboda i odgovornost podudaraju se. Ako ste odgovorni, slobodni ste, ako ste slobodni, odgovorni ste za ono što ćete učiniti sa svojom slobodom. Zvuči filozofski, ali je konkretno.

Kako ocjenjujete situaciju unutar Crkve s obzirom na korištenje vlastitih sredstava komunikacije? Što je dobro, a što se može popraviti?

Katolički mediji nevjerojatna su prilika za svjedočanstvo. Međutim, oni imaju i veliku odgovornost, prema svojim čitateljima, ali i prema vlastitom osoblju. U profesionalnom, ljudskom i kršćanskom smislu. Ta dužnost svestrana svjedočanstva nije uvijek jasna – zaključio je dr. Bruni.