Papa Franjo: ''Hrabro, ustani, on te zove''

Evanđelje nam predstavlja Bartimeja, slijepca koji je prisiljen prositi na rubu puta, beznadnog prognanika koji, kad čuje Isusa kako prolazi, počinje vikati prema Njemu. On viče svoju vlastitu bol i želju upućenu Isusu da mu se vrati vid. I dok ga svi grde jer im smeta njegov glas, Isus zastaje. Jer Bog uvijek sluša vapaj siromaha i čuje svaki njihov vapaj boli. Na kraju opće skupštine Biskupske sinode, noseći u srcu toliku zahvalnost za ono što smo mogli podijeliti, usredotočimo se na ono što se događa ovom čovjeku: na početku je 'sjedio kraj puta i prosio' (Mk 10,46), dok je na kraju, nakon što ga je Isus pozvao i progledao, 'pošao za njim putem' (r. 52).

Prvo što nam Evanđelje govori o Bartimeju jest ovo: on sjedi i prosi. Njegov položaj tipičan je za osobu koja je zatvorena u vlastitoj boli, sjedi na rubu ceste kao da ne postoji ništa drugo za rad osim primanja nečega od mnogih hodočasnika koji prolaze kroz grad Jerihon povodom Uskrsa. Ali, kao što znamo, da biste istinski živjeli, ne možete mirno sjediti: živjeti uvijek znači kretati se, krenuti na put, sanjariti, planirati, otvarati se budućnosti. Slijepi Bartimej, dakle, predstavlja i onu unutarnju sljepoću koja nas blokira, tjera da sjedimo mirno, da ostajemo na rubovima života, bez nade.

I to nas može potaknuti da razmišljamo ne samo o svom osobnom životu nego i o tome da smo Crkva Gospodnja. Mnogo toga nas na tom putu može učiniti slijepima, nesposobnima prepoznati Gospodinovu prisutnost, nespremnima suočiti se s izazovima stvarnosti, ponekad nedostatnima u znanju kako odgovoriti na mnoga pitanja koja viču, kao što je to činio Bartimej prema Isusu. Međutim, pred pitanjima današnjih žena i muškaraca, pred izazovima našeg vremena, pred hitnošću evangelizacije i pred mnogim ranama koje pogađaju čovječanstvo, ne možemo ostati nepomični. Crkva koja sjedi, koja se gotovo nesvjesno povlači iz života i zatvara na rubove stvarnosti, jest Crkva koja bi mogla oslijepiti i smjestiti se u vlastitu nelagodu. I ako ostanemo u svojoj sljepoći, nastavit ćemo ne vidjeti naše pastoralne nužde i mnoge probleme svijeta u kojem živimo.

Međutim, zapamtimo ovo: Gospodin prolazi, Gospodin uvijek prolazi i zastaje da se pobrine za našu sljepoću. I lijepo je ako nas Sinoda tjera da budemo Crkva poput Bartimeja: zajednica učenika koji, osjetivši Gospodina kako prolazi, osjećaju uzbuđenje spasenja, daju da ih probudi snaga Evanđelja i počinju vikati. I to čini izražavajući vapaj svih žena i muškaraca na zemlji: vapaj onih koji žele otkriti radost Evanđelja i onih koji su se udaljili; tihi krik onih koji su ravnodušni; vapaj onih koji pate, siromašnih i marginaliziranih; slomljeni glas onih koji više nemaju snage ni zavapiti Bogu, jer nemaju glasa ili jer su rezignirani. Ne trebamo nepomičnu i demoraliziranu Crkvu, nego Crkvu koja čuje vapaj svijeta i koja se ne boji zaprljati ruke da bi mu pomogao.

I tako dolazimo do drugog aspekta: ako je Bartimej na početku sjedio, vidimo da se na kraju uputio za Isusom. Ovo je tipični izraz u Evanđelju, a znači: postao je Njegov učenik, počeo ga je slijediti. Nakon što mu je zavapio, Isus je zapravo stao i pozvao ga. Bartimej je iz sjedećeg položaja skočio i odmah progledao. Sada, on može vidjeti Gospodina, on može prepoznati Božje djelo u svom životu i može konačno hodati iza Njega. Tako i mi: kad sjedimo i kad nam je udobno, kad čak i kao Crkva ne nalazimo snage, hrabrosti i smjelosti potrebne da ustanemo i nastavimo hodati, ne zaboravimo se uvijek vraćati Gospodinu i Njegovu Evanđelju. Uvijek iznova, dok On prolazi, moramo slušati Njegov poziv koji nas podiže na noge i izvlači iz sljepila. A onda ga ponovno počnimo slijediti, hodajući s Njim.

Htio bih ponoviti: Evanđelje kaže za Bartimeja da se "uputio za njim". Ovo je slika sinodalne Crkve: Gospodin nas poziva, podiže nas dok sjedimo ili padamo, pomaže nam da ponovno progledamo, da u svjetlu Evanđelja možemo vidjeti tjeskobe i patnje svijeta; i tako, ponovno stojeći na nogama, doživljavamo radost da ga slijedimo na putu. Upamtimo uvijek ovo: ne smijemo hodati sami ili prema mjerilima svijeta, nego hodati zajedno za Njim i s Njim.

Braćo i sestre: ne treba nam Crkva koja sjedi, nego Crkva koja stoji. Ne šutljiva Crkva, nego Crkva koja čuje vapaj čovječanstva. Ne slijepa Crkva, nego Crkva prosvijetljena Kristom koja drugima donosi svjetlo Evanđelja. Ne statična Crkva, nego misionarska Crkva, koja s Gospodinom hodi cestama svijeta.

Danas, dok zahvaljujemo Gospodinu za put koji smo zajedno prošli, moći ćemo vidjeti i častiti relikviju drevne Katedre svetog Petra, pažljivo restaurirane. Promatrajući ju s divljenjem vjere, sjetimo se da je ovo katedra ljubavi, jedinstva i milosrđa, prema onoj zapovijedi koju je Isus dao apostolu Petru da ne dominira drugima, nego da im služi u ljubavi. I diveći se veličanstvenom Berninijevom baldahinu, sjajnijem nego ikad, ponovno otkrivamo da on uokviruje istinsko žarište cijele bazilike, odnosno slavu Duha Svetoga. Ovo je sinodalna Crkva: zajednica čije je prvenstvo u daru Duha koji nas sve čini braćom u Kristu i uzdiže k Njemu.

Nastavimo onda naše putovanje zajedno s povjerenjem. I nama danas Riječ Božja ponavlja, kao i Bartimeju: "Hrabro, ustani, on te zove". Odložimo plašt ravnodušnosti, povjerimo svoju sljepoću Gospodinu, ustanimo i donesimo radost Evanđelja na ulice svijeta.