Mons. Kutleša: ''Pozvani smo biti svjetlo svijeta, nositelji nade i ljubazni promotori istine o čovjekovu dostojanstvu''

Na početku slavlja nadbiskupa, svećenike, okupljene vjernike i hodočasnike pozdravio je rektor Svetišta, preč. Domagoj Matošević.

Uvodeći u homiliju, nadbiskup je istaknuo da Crkva od svojih početaka vjeruje da je zbog savršena jedinstva sa Spasiteljevim životom Blažena Djevica Marija dijelila Njegovu sudbinu i dušom i tijelom. Bog nije dopustio da njezino tijelo doživi raspadljivost, već je i dušom i tijelom uznesena na nebo. Ono što je Kristovo uzašašće, Marijino je uznesenje.

''Nauk Crkve nije odvojen od naših ljudskih potreba i čežnji srca, već je upravo u službi njihova ispunjenja'', rekao je nadbiskup Kutleša te se osvrnuo na Mariju kao Kovčeg Novoga zavjeta, koja je ''nosila utjelovljenu Riječ Božju, sam Kruh života koji pobjeđuje smrt, Isusa, vječnog Velikog svećenika.

Nadbiskup je istaknuo da, pritisnuti ovozemaljskim brigama, najčešće ne uspijevamo otkriti i nositi u sebi radost neba. Blaženi Alojzije Stepinac u središte svoje propovijedi na Veliku Gospu 1941. godine stavlja izreku: ''Gloriam praecedit humilitas! – Poniznost prethodi slavi'' (usp. Izr 15,33) i poučava vjernike da izaberu put poniznosti kojim je išla Blažena Djevica Marija. Kaže: ''Njezinoj, dakle, proslavi na nebu prethodila je duboka poniznost na zemlji. To je pravilo za svakoga čovjeka, općenito pravilo za sve, koji hoće da iz ove zemaljske nizine prispiju u nebeske visine.''

Konkretnost Isusova začeća i rođenja od Marije nastavlja se u konkretnosti našeg novog rođenja kao djece Božje, naglasio je nadbiskup i nadodao da zato s pravom neki opažaju da je danas, upravo sada, potrebno povratiti osjećaj strahopoštovanja, čuđenja i zahvalnosti koji je imala rana Crkva pred darom sinovstva koji je bio u srcu našeg otkupljenja.

Kao vjernici pozvani smo biti svjetlo svijeta, nositelji nade i ljubazni promotori istine o čovjekovu dostojanstvu. Iz življenja sinovskog odnosa u odnosu na Boga Oca i našu nebesku Majku proizlazi barem trostruko svjedočanstvo, rekao je nadbiskup Kutleša i istaknuo da je to svjedočanstvo da Bog nije nemilosrdni i daleki sudac, svjedočanstvo da sve ljude bez razlike prihvaćamo kao braću i sestre i svjedočanstvo da je vjera pokretačka snaga našeg rasta i motiv našeg djelovanja.

Na kraju homilije nadbiskup se osvrnuo na potrebu za aktivnim djelovanjem i služenjem u Crkvi njegujući apostolski žar te nadodao: ''Nije nam teško složiti se s time da su spol i smrt teme koje zaokupljaju ne samo modernoga pojedinca već i društvo u cjelini. Zaokupljaju nas jer su i spol i smrt neodvojivi od nas. Prate nas, a nemamo vlasti nad njima; ne možemo svojevoljno raspolagati tim datostima, osim ako ne želimo poljuljati temelje samog života do njegova uništenja. Bijeg od spola i smrti bijeg je od naše ogoljenosti pred Bogom. Umjesto da mu se bacimo u zagrljaj, želimo dokazati da smo mu ravni. Usredotočenost na spol i smrt bez pogleda u konačno čovjekovo određenje u vječnosti, rađaju beznađem. To opažamo na svakom koraku. Teorije koje pod krilaticom jednakosti brišu sve razlike samo su drugo lice bijega od Boga kojeg doživljavamo sudcem, a ne Ocem. Da je drugačije, ne bi bilo potrebno uime uključivosti isključivati jedini temelj koji je zajednički svakom čovjeku: naravni i Božji zakon.''

Crkva nam u Blaženoj Djevici Mariji pokazuje da spol i smrtnost mogu biti u službi ljubavi i života. Naša su tijela, kao i Njezino, određena za slavu. Ne zaboravimo, međutim, da toj slavi prethodi poniznost. Učimo se od naše nebeske Majke pravoj poniznosti. U poniznosti je poslušna Božjoj riječi začela Začetnika života, uzmicala je zamkama Zloga skromnošću življenja i ljubaznim služenjem u ljudskoj obitelji. Bila je prisutna molitvom u srcu prve Crkve i jednom usnula, našla se vječno sjedinjena sa Sinom u slavi, zaključio je nadbiskup.

Na Misi je pjevao župni zbor Župe Uznesenja BDM iz Marije Bistrice pod ravnanjem Biserke Horvat uz orguljsku pratnju vlč. Vedrana Jakića.