Nadbiskup Kutleša: ''Rodne ideologije nameću jednoumlje''

Upravo u vrijeme dok dogovaramo ovaj razgovor cijeli se svijet trese od reakcija na otvaranje Olimpijskih igara u Parizu i interpretacije slike „Posljednje večere“. Kako ste vi to doživjeli?

Malo je događaja u svijetu za koje je čovjek mogao donekle biti uvjeren da će nositi pozitivnu poruku mira i zajedništva kao što je to s Olimpijskim igrama. Zato je mnoge i iznenadilo, ali i sablaznilo, to da se vrijeđanje kršćanskih svetinja – Isusove Posljednje večere s apostolima – dogodilo na svečanosti otvorenja Olimpijskih igara u Parizu. S pravom su najprije reagirali francuski biskupi, zatim brojni drugi, a nedavno je došla i osuđujuća reakcija Svete Stolice. Iako bi se iz svetogrdnoga incidenta na otvaranju Igara moglo mnogo toga iščitati o onome što se naziva utjecajem „glavne struje“ na suvremenu kulturu, želio bih svratiti pozornost na to kojom se lakoćom ideologije mogu poigravati, to jest manipulirati pojmovima. Naime, ismijavanje Euharistije i ono što su ne samo katolici nego i druge vjerske zajednice prepoznale kao notorno vrijeđanje, organizatori svečanosti otvorenja nazvali su tek „interpretacijom slike“ i „umjetničkim slobodama“. No izvorna Da Vincijeva freska „Posljednje večere“ nije zamišljena kao neka interpretacija zajedništva Isusa s apostolima na Veliki četvrtak nego kao umjetnički prikaz ustanovljenja Mise kojim se ljude trebalo učvrstiti u vjeri. Očitovati mržnju prema kršćanskim vrijednostima, diskriminirati i rugati se katoličkim svetinjama pod plaštem pojma „interpretacije“ i „umjetničkih sloboda“ slično je onima koji sustavno maltretiraju druge i nanose štetu, a kasnije se brane da su se samo šalili i da su zapravo dobri jer, eto, nikoga nisu udarili.

Način na koji se postupilo u Parizu prilično je nemaštovit i nazadan, pogotovo usporedi li ga se s događajem od prije dvije tisuće godina kada je sveti Pavao želio širiti kršćanstvo u kolijevci olimpijskoga duha, u Ateni, među Grcima. Tada mu nije na pamet palo ismijavati antička božanstva. Naprotiv, pohvalio je bogoljubnost Grka i nježno rekao: „Prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“. U Parizu se dogodilo suprotno toj pavlovskoj suptilnosti i nenametljivosti, što mnogo govori o karakteru ideologije koja stoji iz svega toga.

Zapravo, Katolička Crkva i katolici često su na udaru ismijavanja i poruge čitav niz godina, čak i u našem društvu? I to bez ikakvih posljedica.

Nikoga danas ne bi trebalo iznenaditi vrijeđanje kršćana kada je poznato da je, primjerice prema podatcima zaklade Open Doors s početka ove godine, više od 365 milijuna kršćana diljem svijeta izloženo progonima i diskriminaciji – što kršćane čini najprogonjenijom skupinom u svijetu. Nedavno je objavljeno da je samo u razdoblju od listopada 2022. do rujna 2023. u svijetu ubijeno 4.998 kršćana i uništeno ili zatvoreno 14.766 kršćanskih građevina. No čudi da mržnja prema kršćanima danas, ponegdje čak i na Zapadu, poprima patološke razmjere. Kažete da nema posljedica. Nema ih u smislu da će kršćani kažnjavati svoje progonitelje, no posljedica će sigurno biti. Neupitno je da je kršćanstvo oblikovalo kulturu i da mnogi sadašnji progonitelji mogu slobodno djelovati upravo zahvaljujući kršćanstvu protiv kojega se bore i koje odbacuju. Dopustite mi u tom smislu navesti sljedeću usporedbu. Naravni je proces da u nekom trenutku djeca odlaze od roditelja, ali je naravno i to da se poslije vraćaju u roditeljski dom. No nije naravno da čovjek nastoji uništiti ono iz čega je izrastao, to jest da se Boga i Božje nastoji eliminirati iz svijeta. Narod bi rekao da nije normalno piliti granu na kojoj se sjedi. Jasno je svakom razboritom čovjeku da takvo djelovanje ne može proći bez posljedica.

Od kojih vrijednosti Crkva nikada neće odustati?

Crkva je dobila poslanje od Isusa Krista da naviješta njegovu spasonosnu Riječ svim narodima u različitim vremenima i kulturama. To podrazumijeva da mora biti vjerna evanđeoskim vrednotama, jer bi u suprotnom iznevjerila svoje poslanje. Istaknuo bih stoga dva područja koja su danas osobito aktualna i gdje Crkva ne može odstupiti od vrijednosti koje proizlaze iz evanđeoskog nauka.

Koja su to?

Prvo područje odnosi se na temeljna antropološka polazišta u svjetlu biblijskog izvještaja da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, tj. s razumom i slobodnom voljom, te, kao takav, čovjek ima svoje urođeno i neotuđivo dostojanstvo. Crkva stoga polazi od ontološkog dostojanstva koje pripada ljudskoj osobi samom činjenicom da ju je Bog želio, stvorio i ljubi te se ovo dostojanstvo nikada ne može poništiti i vrijedi u svim okolnostima. Osim toga, dostojanstvo ljudske osobe u potpunosti je otkriveno kad je Otac poslao svoga Sina koji je u potpunosti preuzeo ljudsko postojanje. Isus Krist je potvrdio da svakome čovjeku pripada neprocjenjivo dostojanstvo i da to dostojanstvo nikada ne može biti izgubljeno. U Kristovu otajstvu utjelovljenja potvrđeno je dostojanstvo tijela i duše kao konstitutivnih odrednica ljudske osobe. Papa Benedikt XVI. stoga je istaknuo da je dostojanstvo osobe temeljno načelo koje je vjera u uskrslog Isusa Krista oduvijek branila. Vrijedno je ovdje spomenuti i Deklaraciju Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu koju je ove godine objavio Dikasterij za nauk vjere (8. travnja). Dokument ističe kako je papa Franjo u enciklici Fratelli tutti s posebnom ustrajnošću želio istaknuti da čovjekovo dostojanstvo „nadilazi sve okolnosti“ i poziva da ga se brani „u svakom kulturološkom kontekstu, u svakom trenutku čovjekova postojanja, neovisno o bilo kakvim fizičkim, psihičkim, društvenim ili čak moralnim nedostatcima. U tom pogledu Deklaracija nastoji pokazati da smo suočeni s univerzalnom istinom, koju smo svi pozvani prepoznati kao temeljni uvjet da naša društva budu istinski pravedna, miroljubiva, zdrava i u konačnici, autentično ljudska“. Poslanje je Crkve da u svjetlu razuma koji je prosvjetljen vjerom otkriva i naviješta istinsko čovjekovo dostojanstvo.

Na vaše pitanje mogu, stoga, odgovoriti da Crkva ne može odustati od svog nauka da postoje čini koji su uvijek u sebi zli te da ih ne može opravdati nikakva situacija ili nekakve okolnosti. Takvi čini su „po sebi“ u suprotnosti s dostojanstvom ljudske osobe i kao takvi neprihvatljivi.

Na primjer?

To su, prije svega, čini koji se protive samom životu, sve što povređuje integritet ljudske osobe, kao što su sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, kao što su razni oblici nasilja nad ženama, seksualna iskorištavanja, neljudski uvjeti života, proizvoljna hapšenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem i trgovina mladeži; zatim, nedostojni uvjeti rada, gdje se s radnicima ne postupa kao sa slobodnim i odgovornim osobama, nego kao s običnim sredstvima zarade (usp. Gaudium et spes, br. 27). Crkva tako ne može zastupati pobačaj, eutanaziju i druge čine koji su suprotni životu jer samo je Bog gospodar života te ne može odustati od zahtjeva da se čovjekov život poštuje od začeća do naravne smrti.

Osim promicanja dostojanstva ljudske osobe, Crkva ne može odustati ni od svog nauka o braku i obitelji. U Svetom pismu jasno se kaže da je Bog stvorio muškarca i ženu te ih blagoslovio i rekao im: „Plodite se i množite“ (usp. Post 9, 8). Na tome nalogu prokreacije koja izvire iz različitosti spolova počiva i svekolika ljudska civilizacija te Crkva ne može zastupati neke oblike životnog partnerstva koji su tome suprotni. Crkva tako ne može prihvatiti ni današnje pokušaje da se uvedu neka nova prava koja su nedosljedna izvorno definiranim pravima u međunarodnim pravnim aktima. I ne treba se čuditi kada Crkva upozorava na pokušaje ideoloških kolonizacijâ koje većini žele nametnuti određeno antropološko samoodređenje čovjeka i pokušaje da čovjek slobodno raspolaže samim sobom bez ikakvih ograničenja. Za nas kršćane sloboda je dar Božji koja nam omogućuje slobodno darivanje drugome u ljubavi, odricanje od samog sebe radi drugoga, a ne traženje apsolutne autonomije koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spolne danosti, a što posljedično dovodi do mnoštva rodnih identiteta (queer) kao samodoživljaja sebe, nameće se antropologija koja ima ideološka obilježja.

Mislite li na rodnu ideologiju?

Za Crkvu je neprihvatljiva rodna ideologija koja nastoji zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Zamišlja se društvo bez spolnih razlika te isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, dolazi se do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene. Spomenuta deklaracija Dignitas infinita jasno ističe kako je neprihvatljivo da se takve ideologije nameću kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. „Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti“ (br. 59). Stoga se moraju odbaciti svi oni pokušaji koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: „ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Amoris Laetitia, br. 286). Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet.

Zašto se Crkva protivi uvođenju rodnih studija?

Neprihvatljivo je nametanje određenih obrazovnih i studijskih programa, programa spolnog odgoja, kao i zakonodavnih usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Amoris Laetitia, br. 56) kao i programa spolnog odgoja koji se usredotočuju samo na to kako se „zaštititi“. Takav „tehnički“ pristup prenosi negativan stav prema naravnoj prokreativnoj svrsi spolnosti te istovremeno promiče i agresivni narcizam umjesto prihvaćanja drugoga (usp. Amoris Laetitia, br. 283). Drugim riječima, neprihvatljiva je svaka ideologija roda i rodnih teorija koje su suprotne Božjem stvoriteljskom planu i razdvajaju spol i rod ili se spol reducira samo na biološku, reproduktivnu razinu. Naime, teorije koje reduciraju spol samo na reproduktivnu razinu i ne dokidaju spolnu razliku kao rodna ideologija, također u sebi kriju zamjetnu ideološku podlogu. Takve teorije, pod vidom promicanja prava žena, najčešće nadahnute feminističkim ili neomarksističkim ideologijama, brak promatraju kao zapreku za ženino ostvarenje te joj istovremeno oduzimaju njezino naravno usmjerenje prema majčinstvu. Uime oslobođenja žene od „bračne potlačenosti“ i omogućavanja „prava žene na karijeru“ promiče se njezino pravo na izbor, odnosno pravo na pobačaj, zagovara se dostupnost i pravo na sve oblike kontracepcije, itd. Crkva smatra da je to zapravo novi način porobljavanja žena, a ne njezino oslobođenje. To nikako ne znači da Crkva osporava ženama da se ostvare na raznim područjima života: političkom, društveno-socijalnom, gospodarskom ili nekom drugom.

Neki će reći da si Katolička Crkva previše dopušta pa moralizira svijetu?

U vremenu današnjeg etičkog relativizma, Crkva je pozvana više nego prije isticati da moralnost postupaka ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o ocjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim kriterijima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina. Uostalom, Crkva ne može promijeniti 10 zapovijedi Božjih i odobriti krađu, laž, preljub, ubojstvo nevinoga, itd. Do tih temeljnih vrijednosti čovjek može doći i zdravorazumskim putem. Tako je Opća deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda vrlo bliska, ako ne i jednaka kršćanskom poimanju dostojanstva ljudske osobe (usp. GS, 26). Ona je proizašla iz kršćanskoga poimanja dostojanstva, a pojedina prava naočigled su kodificirane kršćanske vrednote. Naše dostojanstvo, kako uostalom naučava sv. Toma Akvinski, proizlazi iz naše naravi. O tome progovara i katolička povelja o ljudskim pravima, enciklika Pacem in terris pape Ivana XXIII. (1963.) u kojoj je, međutim, istaknuto da svako pravo sa sobom nosi i određene dužnosti. Danas se to često zaboravlja te svi traže prava, a ne žele preuzeti dužnosti koje iz tih prava proizlaze. Crkva upravo upućuje i na dužnosti koje proizlaze iz naših prava te u tome možda ponekad ostaje neshvaćena ili neprihvaćena. Naveo bih zaključno riječi pape Benedikta XVI. koji je istaknuo kako bez korektiva koje pruža religija, čak i razum može postati žrtvom iskrivljenja, osobito kada se njime manipulira ideologijom i ne uzima se u obzir nepovredivo dostojanstvo osobe.

Ipak, mnogo toga se propituje i u samoj Crkvi, npr. oko pitanja blagoslova istospolnih zajednica, pričesti za razvedene, ređenja žena za đakonice…

Crkva je živo tijelo koje promišlja o vremenu u kojem živi i traga za odgovorima u svjetlu evanđelja kako bi ljudima određenog vremena progovorila na njima razumljiv način. Danas se suočavamo s problemima i načinima života koji u prošlosti možda nisu postojali. To zahtijeva od Crkve nova promišljanja u svjetlu Božje riječi te papa Franjo naglašava sinodalnost kao model života i djelovanja Crkve. To omogućava da niže crkvene razine moraju preuzeti veću odgovornost, ali i da se lakše uvažavaju specifičnosti pojedinih naroda i njihovih kultura. Crkva je pozvana navijestiti Radosnu vijest i Božje milosrđe svim ljudima i vremenima te biti bliska svakom čovjeku. To podrazumijeva da moramo svaku osobu poštovati u njezinu dostojanstvu te ju prihvaćati s poštovanjem, ali i pronaći odgovore na njihove životne situacije. Crkva osuđuje grijeh i jasno naučava što je u skladu s Božjim zakonom, ali to ne znači da osobu osuđuje i odbacuje.

Crkvi se, kada progovara o nekim pitanjima sa svoje službene razine, prigovara da izlazi iz svojih okvira i miješa se ondje gdje joj nije mjesto?

Danas postoje različiti modeli odnosa između države i vjerskih zajednica. Postoje zemlje s dugom tradicijom demokracije, a imaju model državne Crkve. Postoje i zemlje u kojima su Crkva i država potpuno odvojene. Takav model najčešće imaju nedemokratske zemlje u kojima je ateizam službena ideologija. U Republici Hrvatskoj je primijenjen model međusobne suradnje koji je možda danas najuvrježeniji u demokratskim sustavima. Crkva je odvojena od sudjelovanja u vlasti, ali vlast prepoznaje važnu ulogu vjerskih zajednica u društvenom životu i osobito u preuzimanju određenih socijalnih usluga. Mi smo tek nedavno izašli iz ateističkog sustava u kojem je vjera bila privatna stvar i često progonjena te se ne treba čuditi da još danas ima onih koji nedovoljno razumiju demokratske procese i ulogu vjerskih zajednica. S druge strane, postoje i liberalne ideologije koje nastoje nametnuti određeni „neutralni“, liberalni svjetonazor što u praksi donosi nametanje jednog nekršćanskog svjetonazora. Nije stoga čudno da se pojave određeni prigovori kada Crkva izađe u javnost sa svojim stavovima.

Izjave Komisije Iustitia et Pax HBK-a s razmišljanjima o društvenim temama poput izbora i rodnih studija nailaze na nerazumijevanje.

Moramo učiti razlikovati državnu vlast, koja je odvojena od Crkve i ima svoju autonomiju, od civilnog društva koje je pluralno i koje oblikuje načine zajedničkog života. U demokratskim sustavima društvo ima određenu autonomiju u odnosu na državu, jer su društvo i država dvije različite stvarnosti, iako se nalaze u nužnom suodnosu. U civilnom društvu naglasak je na čovjeku pojedincu, njegovim pravima i slobodi opredjeljenja i udruživanja, a država je u službi društva. Državu stvaraju građani, a svrha je države da očuva red i sigurnost donošenjem i primjenom zakona. Papa Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus annus (1991.) jasno je istaknuo da se čovjekova društvenost „ne iscrpljuje u državi, nego se ostvaruje u raznim grupama između pojedinca i države, počevši od obitelji pa sve do ekonomskih, socijalnih, političkih i kulturnih grupa, koje proizlazeći iz iste ljudske naravi posjeduju – uvijek unutar granica zajedničkog dobra – svoju vlastitu autonomiju. To je ono što smo nazvali ‘subjektivnošću’ društva, koju je, zajedno sa subjektivnošću pojedinca, uništio ‘realni socijalizam’” (br. 13). Mogu stoga reći da kada Komisija Iustitia et Pax progovara uime Crkve, ona ima legitimno pravo iznositi kršćanske stavove u društvu i tako pridonositi razvoju općeg dobra društva. Problem je u nerazumijevanju odnosa države i društva, a ne u izjavama Komisije.

S druge strane, iz Crkve se može čuti kako danas nedostaje britke teološke misli koja bi se mogla nositi s izazovnim svjetovnim pitanjima?

Tijekom povijesti Crkva je iznjedrila velikane i stupove teološke misli, poput sv. Augustina, sv. Tome Akvinskog ali i mnoge druge crkvena naučitelje. Prošlo stoljeće također su obilježili mnogi veliki teolozi, a osobito bih istaknuo papu Benedikta XVI. koji je obilježio teologiju posljednjih desetljeća. Međutim, važno je opaziti da su svi veliki teolozi bili, prije svega, ljudi vjere i molitve. Upravo su iz tog kontemplativnog iskustva stvarali teološku misao, odnosno, znanstvenim metodama proučavali što Bog govori čovjeku. Problem današnje teologije je možda upravo u tome što danas gotovo više nema takvih teologa s dubokim vjerskim iskustvom. Teološki radovi više se pišu u svrhu akademskog ili znanstvenog napredovanja profesora teologije, a premalo kao iskustvo vjere koje oplemenjuje svagdašnji život i pruža odgovore na suvremene izazove. Papa Franjo je stoga istaknuo da u središte teološke misli treba staviti narod i osluškivati njegove poteškoće i probleme. Kultura odbačenih i obespravljenih treba postati temelj za teologiju koja će polaziti od konkretnog života i potreba ljudi. Teolog je pozvan izaći na periferije, osluškivati i potom oblikovati teološku misao koja će usmjeriti životnu stvarnost prema Evanđelju. U tom kontekstu mogu spomenuti kako će se u Rimu sredinom prosinca ove godine na poticaj Dikasterija za kulturu i obrazovanje održati znanstveni simpozij na kojem će se raspravljati o budućnosti teologije i suvremenim izazovima na koje je teologija pozvana odgovoriti.

U propovijedi za Dan državnosti govorili ste o vjeri, obitelji i Domovini, kao odrednicama identiteta hrvatskog naroda. Je li naš identitet ugrožen?

Na neki način, sve prethodno rečeno tiče se i hrvatskoga identiteta u koji su utkani i vjera i život i domovina. Ako ih ovaj naraštaj bude u stanju očuvati, onda neće u svojim ideološkim nasrtajima uspjeti nitko kome je cilj da se tkivo naše kulture raspada na dijelove koji više ne mogu ostati zajedno.

Kako očuvati i zaštititi identitet?

Tko želi očuvati identitet naroda ne smije prekidati vezu s prošlošću naroda, mora sustavno njegovati vrijednosti iz kojih je iznikao, od kojih živi i po kojima je prepoznatljiv. Identitet se čuva i štiti tako da ga se živi. On nije muzejski izložak, on nije nešto hipotetsko, on je življenje i stvarnost. On nije ni folklor, on je život. Folklor podsjeća na ono što smo bili, a identitet na ono što jesmo. Samo da si u ovo vrijeme pred Veliku Gospu ozbiljno posvijestimo činjenicu kako je hrvatski narod marijanski narod i da iz toga izvlačimo vrijednosti za našu sadašnjost i budućnost, bilo bi dovoljno da trajno i nepovratno zaštitimo svoj identitet.

Često u tome smislu citirate dvojicu svojih prethodnika, kardinale Stepinca i Kuharića?

Neprijeporno je da su se i bl. Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić kao zagrebački nadbiskupi i kardinali upisali u naš identitet. Dovoljno je pomisliti što da ih nije bilo – tada bi nestalo i jednoga od najblistavijega dijela našega identiteta u koji su upisani njihova žrtva i svjedočanstvo u najtežim razdobljima 20. stoljeća. Što ih više budemo otkrivali, shvatit ćemo koliko je velika njihova ostavština. Mogli bismo dugo promišljati, primjerice, samo nad ovim riječima nadbiskupa Stepinca koje je prije 80 godina izgovorio na Veliku Gospu na Mariji Bistrici (1944.), vapeći Majci Božjoj: „Pomozi nam! Danas kad se lomi svijet, a potop svih mogućih naziranja poplavljuje duše, pomozi svome hrvatskom narodu da ostane vjeran hrvatskoj i katoličkoj prošlosti. Već mu se dva stoljeća pokušavalo sad pod ovom sad pod onom prilikom narinuti komunističko naziranje na svijet. Hrvatski ga je narod do sada plebiscitarno odbio. Pomozi da odbije i u buduće sustav koji ne pozna posebičnoga vlasništva, ni svetišta obitelji, ni slobode vjeroispovijesti. Pomozi isto tako da ne padne nikada na koljena, niti pred idolom novca ili zablude. Neka ne zaboravi da samo jednom ima služiti: Bogu Stvoritelju svome.“

Treba reći i da su se obojica kardinala neustrašivo zauzimala za duhovnu obnovu našega naroda. Spomenuo bih u tom kontekstu još uvijek aktualan zahtjev kardinala Kuharića koji je izrekao na Trsatu 1991.: „Pravog odgoja i moralne obnove ne može biti bez moralne i duhovne obnove naših obitelji. Stoga, očevi i majke, uvedite u svoje zajedništvo Majku Isusovu svojom zajedničkom dnevnom molitvom. Ona će uvesti u vaš dom Isusa, a on donosi svjetlost, spasenje, radost i mir.“

Hrvatska se obradovala vijesti koju ste objavili 31. svibnja o „zelenom svjetlu“ iz Vatikana za kauzu beatifikacije kardinala Kuharića?

Da, velika je radost koju su ljudi osjetili kad sam objavio da sam od Dikasterija za kauze svetaca primio informaciju da s obzirom na Svetu Stolicu nema nikakvih zaprjeka za pokretanje kauze za beatifikaciju i kanonizaciju kardinala Franje Kuharića. Iako smo tek na početku biskupijskoga procesa prikupljanja informacija za kauzu, mnogi su se obradovali kao da je već time kardinal Kuharić proglašen blaženim. Jasno je da će proces potrajati, ali radost koju su vjernici iskazali, pa makar preuranjeno, nikako ne treba zanemariti. Gotovo da su time poručili: santo subito – svetac odmah – što nam je veliki pokazatelj i ohrabrenje na putu prema željenoj beatifikaciji.

Prošle su dvije godine od vašeg dolaska na Kaptol, kako biste ih ocijenili?

Pitam se često kako je moguće da dani, tjedni i mjeseci prolete za čas. Kada se javi osjećaj da je sve kao u nekom snu, onda je to najčešće prvi pokazatelj da je vrijeme prošlo u Božjoj blizini – a s Bogom nikad nema dosade i praznoga hoda. Kao nadbiskupa obradovao me svaki susret s vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, kao i s djelatnicima brojnih ustanova, od školskih do karitativnih. Ne znam koliko je to na prvi pogled vidljivo, ali nastojao sam kao nadbiskup crkveno zajedništvo prije nego za radnim stolovima graditi oko oltara – jer Crkva živi dok joj je Krist u središtu. Zato je proteklo vrijeme za mene milosno vrijeme.

Katedrala i Nadbiskupski dvor još su u obnovi, u kojoj su fazi?

Obnova napreduje. Mi se stalno nadamo da ćemo što prije moći slaviti Mise u katedrali i da će kompleks nadbiskupskoga dvora biti ponovo useljiv. No obnova je vrlo zahtjevna i čim se riješi jedan izazov dođe drugi, pa se mnoge dosadašnje prognoze nisu ostvarile. Prepustio sam stoga brigu oko obnove stručnjacima i sada nam je naoružati se strpljenjem dok povratak u katedralu i nadbiskupski dvor ne bude siguran i zajamčen.

I ove su godine objavljena imenovanja i premještaji svećenika po župama, no mnogi su od vas očekivali veći zahvat?

Ako ćemo o brojkama, neki će reći da više od stotinjak premještaja koje sam potpisao u proteklih nešto više od godinu i pol dana nije zanemarivo. No nisu premještaji radi premještaja ni radi pokazivanja moći onoga koji premješta nego ponajprije radi boljega funkcioniranja crkvenoga organizma. Mene osobno ne fasciniraju toliko veliki i zvučni premještaji nego oni naizgled maleni i skriveni. Recimo, kardinal Kuharić nakon mladomisničkoga ređenja služio je u župama u samoborskom kraju gdje je mogao biti blizu zatočenom nadbiskupu Stepincu – koji mu je bio uzor, kojega je posjećivao i kojega je uzorno naslijedio u životu, djelovanju i trpljenju. Mladi Stepinac imao je posve drugačiji put jer je već kao bogoslov po odluci biskupa pošao u Rim gdje je i zaređen za svećenika, a po povratku u Zagreb nije mu kao doktoru znanosti bila namijenjena profesorska karijera. Praktički prvo što je napravio kao mladi svećenik jest inicijativa za ustanovljenje Caritasa. Za biskupa je zaređen nakon samo četiri godine svećeništva, čime je tada bio najmlađi biskup na svijetu! Uzmimo za primjer i blaženika i mučenika Miroslava Bulešića koji je po povratku sa studija u Rimu najprije bio župnik na nekoliko župa, a ubijen je kada je kao odgojitelj u sjemeništu, u kojem je bio i podravnatelj, pratio krizmatelja na krvavoj krizmi u Lanišću. Dakle, svaka pa naizgled i najmanja svećenička ili koja druga crkvena služba može čovjeka formirati za svetost. U tom smislu gledam i službe svećenika u Zagrebačkoj nadbiskupiji i molim Boga da na svojim službama budu sveti svećenici.

Mnoge zacijelo zanima kako izgleda ljeto, odnosno odmor zagrebačkog nadbiskupa?

Imam dojam da kada se načelno razmišlja o odmoru, onda možda prvo što padne na pamet jest da je to vrijeme u kojemu ne postoji ni prošlost ni budućnost nego samo sadašnjost u kojoj se čovjek odmara. Stvarnost međutim brzo demantira takav dojam. Kad je riječ o meni osobno – a vjerujem da je tako i mnogim drugima – onda je ljeto doba kada se čovjek na drukčiji način priprema za ono što dolazi. Pripremam ovih dana, recimo, propovijedi za marijanske proslave za Veliku Gospu u Mariji Bistrici i Remetama. To je samo bliža budućnost, a da se ne govori o drugim svakodnevnim izazovima, u koji ulazi i intervju koji se upravo događa. No učim biti zahvalan Bogu upravo u ovo ljetno doba za svaki razgovor ili barem kratak posjet obitelji ili prijateljima, za svaku nadahnjujuću rečenicu koju pročitam iz duhovne literature ili za poticaj za ono što dolazi na jesen. Nastojim u trenutcima kada u rasporedu nemam toliko sastanaka, sjednica i primanja osluhnuti što mi Bog želi poručiti i kakva je njegova volja za moj život i službu koja mi je povjerena. Siguran sam da mnogi ljudi osjećaju ispraznost ako se ljeto i odmor svedu samo na neke tjelesne razonode, što se u današnjoj kulturi uporno forsira. Ne kaže uzalud psalmist: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje“ (Ps 62, 2).

I na kraju, molimo vas da uputite našim čitateljima poruku za blagdan Velike Gospe, koji će mnogi obilježiti odlaskom u brojna marijanska svetišta diljem Hrvatske.

Svetkovinom Velike Gospe slavimo to što je po posebnoj povlastici Božjoj Marija, Isusova Majka, dušom i tijelom uznesena na nebo. Ponavljam, dušom i tijelom – što je nešto izvanredno. I apsolutno je sigurno da je to istina. Dakle, smijemo upravo uz taj blagdan razmišljati na drukčiji, izvanredan način. Spomenuli ste brojna marijanska svetišta u našem narodu. Pokušajmo zamisliti geografsku kartu naše domovine na kojoj neće biti upisana mjesta gradova i sela ili granice županija, nego će biti istaknuta samo marijanska svetišta, crkve i kapele. Lako ćemo vidjeti da je Blažena Djevica Marija gusto ispreplela svojom majčinskom prisutnošću hrvatske nizine i gore, rijeke, krš i more. Isto bi se dogodilo kad bismo kao vjernici u naše biografije upisivali trenutke kada nam je Marija isprosila milost kod svojega Božanskoga Sina. Tolike izmoljene molitve, toliki zavjeti, toliki vapaji Gospi za naše najbliže i za našu domovinu siguran sam da su isprepleli ne samo našu narodnu nego i osobnu povijest. Iz povlastice što Mariju imamo kao majku proizlaze, međutim, naše sinovske dužnosti. Siguran sam da bi, kad bismo razmišljali o Marijinoj stalnoj prisutnosti u našim životima i našim dužnostima koje proizlaze iz toga dara, sve izgledalo drukčije: pravednije, etičnije, transparentnije, i uopće blagoslovljenije – i brakovi, i obitelji, i sve ono što čovjek čini na radnom mjestu i bilo gdje u društvu. Nije lijepo i prihvatljivo da se uz tako divnu nebesku Majku itko ponaša kao razmaženo i neodgojeno dijete – a upravo je ponašanje koje bježi od žrtve i odgovornosti uzrok brojnih osobnih i društvenih zastranjenja. Zato je svaki marijanski blagdan blagotvorna prigoda za obraćenje koje nam je Majka već izmolila. Na ljudima je samo prihvatiti i početi živjeti taj dar.