Nadbiskup Kutleša: "Svetac iz Padove donosio je Evanđelje kao most pomirenja"

Nadbiskup zagrebački, mons. Dražen Kutleša predslavio je na Antunovo svetu Misu u bazilici sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti. 

"Draga braćo i sestre, dragi štovatelji svetog Antuna!

Okupio nas je blagdan Sveca svega svijeta i jednog od najomiljenijih svetaca naše Crkve. Ova proslava događa se u ozračju Jubilejske godine nade u kojoj nas Crkva poziva da obnovimo svoju vjeru u Krista, našu Nadu koja ne razočarava. Doista, kršćanska nada ne razočarava jer joj je izvor u obećanjima Onoga koji je za nas umro i uskrsnuo. 

U ovome mjesecu na poseban način častimo Srce Isusovo i pripravljamo se, kao narod, za posebnu posvetu tomu Presvetom Srcu. Sve su to prigode koje nas pozivaju na rast u životu milosti i ljubavi. Život svetog Antuna na tomu nam je putu poticaj, a njegov svetački zagovor pomoć koja je i danas aktualna u životima vjernika. Zato smo se i okupili u ovolikom broju donoseći mnoge molitve, brige i zahvale te tražeći, po zagovoru svetog Antuna, utjehu i ohrabrenje. 

Gospodin nam, po primjeru ovoga omiljenog Sveca, želi poručiti da ni u jednoj životnoj situaciji ne smijemo gubiti kršćansku nadu – onu nadu koja je usidrena u Bogu i koja daje smisao svakom našem trpljenju i svakom našem nastojanju oko dobra.

Život i djelo svetog Antuna svjedoče kako vjernik, kad se pouzda u Krista, može biti „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“. Crkva ga je proglasila naučiteljem, „evanđeoskim učiteljem“ – ne zbog izvanjskih čudesa, premda su i ona obilježila njegov život, nego zato što je njegovo srce gorjelo za Krista i što se sva njegova svetost pretočila u konkretnost svakodnevice: u riječi, propovijedi, pomirenja, brigu za siromahe, učenu teologiju, ali i jednostavnu, poniznu vjeru.

Iako je poznat kao čudotvorac, u životu svetog Antuna nisu u središtu čudesa, nego Krist. Nisu u središtu izvanjski znakovi, nego unutarnja ljubav koja se pretočila u djelovanje. Zato ćemo u ovoj propovijedi i mi krenuti od te dvije stožerne točke Antunova života da bismo završili pozivom na djelatno svjedočanstvo vjere u našim životnim okolnostima i stanjima.

1. Krist u središtu

Ono po čemu je sveti Antun Padovanski ostavio neizbrisiv trag u Crkvi svakako jest njegova neumorna revnost u propovijedanju Evanđelja. Još kao mladi augustinac u rodnom Lisabonu osjetio je žar poziva naviještati Kristovu Radosnu vijest svim ljudima. Kasnije, kao franjevac, ozbiljno je shvatio Isusove riječi: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). 

Njegova propovijed uvijek je bila usredotočena na Krista, nije pronosio vlastitu poruku, nego Riječ Božju, koju je on sam najprije slušao i s ljubavlju vršio. Prepustio je Božjoj Riječi da preobrazi njegovo srce tako te je i sam postao živa poslanica Božja svim ljudima. Shvatio je da je Božja Riječ istinska mudrost i da čovjeku daje život u punini. Nije tražio sebe. Nije tražio priznanja. U srcu svake njegove riječi, u temelju svakog njegova čina, u pozadini svake njegove odluke – stajao je Krist. Ne kao ideja, nego kao živa osoba: Krist kao Raspeti, Uskrsli i Živi.

Papa Benedikt XVI. u svojoj katehezi o svetom Antunu podsjeća da je taj svetac prvi ili jedan od prvih učitelja teologije među manjom braćom, a franjevačka teologija jest kristocentrična, poziva na razmatranje otajstva Kristova čovještva (Kateheza, 10. veljače 2010. godine). Zato nam je sveti Antun blizak. Njegove propovijedi, iako duboko teološki utemeljene, ne karakterizira moraliziranje, nego stavljanje u središte Krista koji ljubi, zove na obraćenje, liječi, prašta, spašava, živi među nama kao najveći siromah.

Iz toga stavljanja Krista u središte proizlazi i jedna druga značajka svetog Antuna, a to je mirotvorstvo. Poznato je da je ovaj svetac uspijevao pomiriti zavađene gradove, ali i dovesti njihove žitelje do unutarnjeg obraćenja. Mir koji je Antun nosio drugima bio je Kristov mir. Zato je preobražavao. On nije mirio zavađene gradove i općine iz pragmatičnih razloga, nego iz vjere u Onoga koji je „mir naš“ (Ef 2,14). Njegovo mirotvorstvo je sakramentalno: dolazilo je iz susreta s Kristom, iz tišine molitve, iz srca koje se zagledalo u Raspetoga i prepoznalo u njemu svoga Spasitelja.

Sveti Antun nije bježao od svijeta, ali se redovito povlačio u tišinu – jer znao je da se samo iz osobnog odnosa s Bogom može rađati pravi mir. Mir nije odsutnost rata, nego prisutnost Boga. U vremenima dubokih društvenih podjela, svetac iz Padove donosio je Evanđelje kao most pomirenja. Danas, u svijetu u kojem vika guši istinu, u kojemu su društvene, obiteljske, pa i crkvene podjele sve dublje, Antunov nas život zove da Krista vratimo u središte.

Ako Krist nije u središtu naših misli, riječi i odnosa, tada mir nije moguć, jer mir nije nešto, mir je netko: Isus Krist, Mir naš (usp. Iv 14,27). Krist u središtu znači i križ u središtu, a sveti Antun nas u svojim propovijedima uči da nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa.

Sličnu smo misao mogli čuti i na blagdan Marije Majke Crkve, u homiliji pape Lava XIV., koji je rekao da sva plodnost Crkve i Svete Stolice ovisi od Kristova Križa. U suprotnom samo je privid, ako ne i nešto gore. Dragi vjernici, nema ništa vrijedno u našim životima što nije označeno križem. To bi nam trebala biti sigurnost i najizvrsniji kriterij razlučivanja u našem svakodnevnom životu. Jeftino stečena milost, ona koju tražimo u čudima bez obraćenja srca, vodi u idolopoklonstvo. Stoga od Božjeg ugodnika, svetog Antuna, ponajprije naučimo staviti u središte Krista, a ne naše potrebe. Tek kad sebe izgubimo, kad nam naše „ja“ ne bude referentna točka, tada ćemo naći istinsku radost i zadovoljstvo.

2. Ljubav je duša vjere 

Sveti Antun bio je veliki učenjak, ali još veći molitelj. Bio je silan govornik, ali još više – kontemplativac. U njegovim Propovijedima nalazimo riječi koje su sažetak teološke istine:

„Ljubav je duša vjere – ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire.“ Ove riječi nisu samo retorička forma. One su sažetak čitave kršćanske antropologije i teologije svetog Antuna. Vjera nije dovoljna ako ostaje na razini pristanka uma. Ona mora biti prožeta i oblikovana ljubavlju, njome gorjeti.

U duhu svetoga Pavla, koji piše da bez ljubavi ništa ne koristi (usp. 1Kor 13,3), Antun potvrđuje ono što Crkva oduvijek naučava: da bez ljubavi vjera postaje puka ideologija, skup pravila, a ne osobni odnos s Bogom. Ljubav je forma fidei, oblik koji vjeri daje život i duhovnu plodnost.

Sveti Antun ne promatra ljubav samo kao osjećaj, nego kao pokretačku silu cjelokupnog života vjernika. To je ljubav koja se rađa u susretu sa Srcem Isusovim u molitvi, u kontemplaciji, ali i u djelima milosrđa, u brizi za siromašne, u praštanju, u prihvaćanju drugoga.

Zato nas sveti Antun poziva: ako želiš živu vjeru – ljubi, jer bez ljubavi, sve ostaje mrtvo slovo. Ovu ljubav, kako nas podsjeća enciklika Dilexit nos, ne možemo razumjeti bez pogleda na Srce Isusovo – Srce koje je ranjeno iz ljubavi. Ljubav Božja nije tek osjećaj, nego dar života, odnos. Ljubav Božja nije apstraktna – ona je Tijelo i Krv, ona je Euharistija, ona je Križ.

Antun je upravo zato bio toliko osjetljiv na potrebe siromaha jer je znao da vjera bez ljubavi nije vjera, nego ideologija. U njegovu srcu nije bilo podjele između nauka i milosrđa. Stoga se mi danas moramo pitati: je li naša vjera živa? Ljubimo li Boga iz navike ili čisto i nesebično? Molimo li iz ljubavi ili zato što „moramo“?

Tek kad uzljubimo Boga kao osobu, možemo i svoje bližnje ljubiti iz istinske slobode. U tome je bitna razlika između religije zakona i žive vjere koja dolazi iz dubine srca. Sveti Antun imao je živu vjeru i zato je bio prepoznat kao svetac koji razumije, koji tješi, koji ljubi. Bio je čudotvorac jer je ljubav kojom je gorio činila čuda.

Dragi vjernici, put srca je najzahtjevniji put, ali jedini koji donosi najveću radost. Svima nam se često puta lako sakriti iza pravila, institucija, službi. Vjerovati i živjeti srcem zahtijeva osobnu izloženost u kojoj patnja drugoga postaje i moja patnja, u kojoj moje slabosti postaju prilika za svjedočanstvo Božje snage. To nije uvijek lako, ali ljubav je sama sebi nagradom i kada izostanu sva ljudska priznanja. Tko ljubi, ostvaruje smisao svoga života i po ljubavi se suobličava s Bogom koji je ljubav (usp. 1Iv 4,8).

3. Propovijedaj životom

Snaga svetog Antuna bila je u tome što je propovijedao ono što je i živio. Nije bilo raskoraka između riječi i djela. Zato su njegove riječi imale težinu. Zato su njegovi govori obraćali. Govorio je: „Riječ je živa – ako naš život govori.“

Crkva i danas, više nego riječi, traži svjedočanstvo djelima. Rječitost je dobra, ali ne koristi ničemu bez autentičnosti. Svetost nije teorija – svetost je svjedočanstvo. Antun je znao da „nema pravoga nauka bez svetoga života“. Zato je njegova riječ bila „jasna kao sunce“ i djelotvorna (Benedikt XVI. Kateheza, 10. veljače, 2010.).

U vremenu kada su mnogi obeshrabreni, razočarani, možda i sablažnjeni riječima bez sadržaja, Crkva je pozvana ponovno otkriti snagu svetosti i pokazati djelotvornost Božje riječi u svome i u životima drugih ljudi. Svetac je najbolji evangelizator. Svetac ne viče, on svijetli; svetac ne osuđuje, on zrači.

Naša domovina, naša Crkva, naši gradovi i župe ne trebaju prvenstveno nove programe, nego nove svjedoke. Trebaju muškarce i žene u čijoj će se blizini osjetiti milost i ljubaznost, u čijoj će se tišini osjetiti molitva i u čijem će životu zasjati Isus Krist.

I zato, braćo i sestre, štovatelji svetog Antuna, ne budimo danas samo oni koji mole za neko čudo, budimo oni koji su i sami čudo. Odvažimo se biti svjedoci, postanimo Evanđelje koje drugi čitaju. Neka vjera koju ispovijedamo bude djelotvorna i neka drugi, gledajući naša djela, proslave Oca nebeskoga (usp. Mt 5,16).

Život današnjega sveca poziva nas da vjeru koju smo naslijedili od svojih starih prenesemo u budućnost, da je cjelovitu predamo našoj djeci. Posebno mladi osjećaju privlačnost svetog Antuna. S razlogom. Imao je samo trideset šest godina kad je napustio ovaj svijet, ali život koji je proživio bio je sama predanost Bogu i služenje bližnjima. Takva radikalnost privlači jer je u stanju dati smisao životu. Čovjek se ne može ostvariti bez darivanja, bez izlaženja iz sebe. Posebno pozivam vas, dragi mladi, da se otvorite životu i da se s poštovanjem odnosite prema tijelu i da, kao što ste pozvani čuvati dušu, čuvate i svoja tijela, stvorena i oblikovana kako bi darivala život. 

Sveti Antun bio je svetac svoga vremena i ostao svecem naših dana zato što je Krist bio središte njegova života, ljubav duša njegove vjere, a život čisto zrcalo Božje riječi. 

I nas danas poziva da Krista stavimo u središte, ljubavlju oplemenimo našu vjeru i svjedočimo životom ono što ispovijedamo usnama. Naš narod je uvijek štovao svetog Antuna. Neka to štovanje bude više od pobožnosti, neka bude poziv na nasljedovanje. Tada će i naši gradovi, obitelji, brakovi, župe i škole doista postati oaze mira, sigurnosti i radosti. Ako Krist živi u nama, tada će i naši životi postati propovijed koju će Bog blagosloviti, a svijet razumjeti. Amen."