Nadbiskup Želimir Puljić za Laudato TV o novim mjerama u došašću

Nadbiskup Puljić govori i o duhu došašća na čiju proslavu utječu i donesene mjere te iznosi niz stavova o djelovanju Crkve u okolnostima pandemije. Pridržavanje mjere od 25 ljudi na misnom slavlju obuhvaća cijelo vrijeme došašća. Četvrta nedjelja došašća završava 20. prosinca, što je dan prije isteka propisanih novih odredbi koje vrijede do 21. prosinca. 

Oče nadbiskupe, kako gledate na odluku Nacionalnog stožera čije je mjere predstavio predsjednik Hrvatske vlade, a najviše dotiču vjernike: da u crkvama na Misi u Hrvatskoj može biti najviše 25 ljudi? Ta je mjera obvezatna za sve crkve u Hrvatskoj, pa ste Vi kao predsjednik HBK-a pozvani komentirati tu integralnu odluku važeću za sve.

Pa, nije lako, moram reći, odgovarati na tako delikatna i izazovna pitanja. Ali, moramo Bogu zahvaliti da usprkos svemu, usprkos opasnosti koja je, kao što vidimo, iz dana u dan sve više opasnija, sve je više ljudi zaraženo, usprkos opasnosti i ljudi koji umiru, Stožer je donio odluku koju će trebati poštovati uvažavajući okolnosti koje oni znaju i zbog čega su takve odluke i donijeli. Mi smo zahvalni Bogu da nije došlo do potpunog zatvaranja kao što je to bilo u Sloveniji, Austriji ili nekim drugim državama. 

Nadamo se da će i ove mjere koje su strožije nego dosad uroditi plodom i da će ljudi zaista shvatiti ozbiljnost trenutka u kojem se nalazimo. Kad spominjem ozbiljnost trenutka, ne mogu nikako shvatiti ljude koji još uvijek sanjaju da je to izmišljotina, da je to nečija varka, baš me ponekad to čudi. Citirat ću ovdje potresnu vijest koju sam nedavno, prije kojih više od tjedan dana, primio preko SMS poruke. 

Jedan naš poznanik koji je u Zadru završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u sjemeništu 'Zmajević', negdje oko 23 sata stigla mi je njegova poruka: 'Želimire, tvoja mi molitva treba.' Pročitam – Ante Kovačević. I samo još jedna rečenica: 'Pluća su mi nagorjela, uzdam se u tvoju molitvu.' 

Mislim, kad to čovjek čuje, i iz prijateljskih usta to doživiš, ili imaš nekog tko je to sve proživio, ne mogu shvatiti one koji neozbiljno shvaćaju trenutak u kojem živimo. Zato i ove odredbe koje su došle sigurno nisu došle da im se radujemo. Ali, vjerujem onima koji vode brigu o zdravlju ljudi, o opasnosti da nam bolnički sustav, ne daj Bože, kolabira, pa su donijeli takve mjere koje treba poštovati. 

Mi smo zahvalni Bogu da u tom kontekstu kao vjernici možemo dati svoj doprinos. Istina, u ograničenom broju ljudi, ali Bogu se možemo moliti i kod kuće, osobno, zajednički, u obitelji. I mislim da smo sada zapravo kao vjernici još više pozvani na ono što sam na početku pandemije isto tako poručio: molitvom i prevencijom u borbi protiv opasnog virusa. Ne će nas sačuvati samo prevencija. Ona je nužna, potrebna. Ona je važna da se broj bolesnih i umirućih ne povećava. Sada nam je potrebna još jača molitva. 

A ovo sveto vrijeme došašća zaista je prigoda da u iščekivanju Onoga koji je radi nas ljudi došao da nas izliječi, da nam pomogne, da nas spasi, da se još intenzivnije pripravljamo kako bismo ga doživjeli i u svom srcu, u svojoj obitelji, u svojoj župi i u svojoj biskupiji. 

Stoga nemam što komentirati ove mjere, osim svijesti da je ozbiljno, da je zaista vrlo ozbiljna situacija, vrlo izazovna, i da smo u tome svi pozvani biti odgovorni, a osobito vjernici kojima se, sigurno, ovim mjerama nešto uskraćuje. Ali, nikome se ne uskraćuje ono što je Bog dao, a to je milost, to je molitva, to je zauzimanje za svoje spasenje.

U tom kontekstu rekao bih još nešto povezano s tim: da ne bi možda shvatili ljudi, ili ponekad shvaćaju ljudi, kao da je ovo Božja kazna. Volio bih tu napast otkloniti. Ovo je jedna kušnja, zaista ozbiljna kušnja, i za Hrvatsku, i za Europu i za cijeli svijet. Bog nije onaj koji kažnjava. Ali, prigoda je da se prisjetimo da smo ljudi, da smo Božja stvorenja, da smo stvoreni za drugi svijet, pa da radeći na ovom svijetu, ne zaboravimo transcendentalnu dimenziju radi koje nas je Bog stvorio. U tom kontekstu, ovo je kušnja da budemo još bolji vjernici. I da kao vjernici damo doprinos borbi protiv ove opake bolesti.            

Ljude, svećenike i vjernike, zanima kako će to konkretno izgledati u praksi, kako će se određivati broj od 25 ljudi u crkvi? Čujemo za primjere u svijetu, da su na ulazima crkava redari koji, konkretno kod nas u Hrvatskoj nakon dolaska 25 ljudi, možda zatvaraju vrata crkve? Vjerujem da je ovo vrijeme kreativnosti, kad treba iznaći rješenje kako poštovati tu mjeru. Imamo i dvorane u pastoralnim centrima, prostor ispred crkava. Kako ostvariti to poštovanje mjere, ograničenje 25 ljudi na Misi?

Dobro ste rekli, ne sumnjamo u kreativnost naših ljudi, naših svećenika, naših zauzetih vjernika laika. Oni će to znati iskoristiti maksimalno. Ja znam da to pomalo zbunjuje, ograničava, ali prepustimo ljudima da se snađu i u ovoj situaciji. Ako smo se znali snaći i u onim težim uvjetima rata kad su bombe padale sa svih strana, kad nismo znali hoćemo li se ujutro probuditi živi, zašto se ne bismo i sada snašli u ovim okolnostima? Zato, ne bih se previše mučio oko broja i načina. Prepustimo to na licu mjesta župnicima, vjernicima koji će to, siguran sam, konstruktivno odraditi i učiniti sve da se mjere ne krše, da se poštuju važni čimbenici koji su na neki način najjača obrana: to su distanca, dezinfekcija, maska. U tom kontekstu, poštujući te nužne stvari, mi ćemo znati i ovo poštovati.    

Dolazi došašće. Ono je baš u Hrvatskoj poznato po brojnom sudjelovanju puka na ranim Misama zornicama, već od 6 sati. Zornice će se održavati, zar ne? To je misno slavlje i treba poštovati broj od 25 ljudi na Misi zornici?

Tako je. Mise se ne dokidaju. Mise se slave uz ograničeni broj, ali će se slaviti. Ja sam napisao Pismo župnicima za Zadarsku nadbiskupiju da omogućimo i veći broj Misa, ako treba. Mi obično nedjeljom slavimo nedjeljnu Misu, prijepodne dvije, navečer treću, ako se slavi treća. Ali, postoji mogućnost da se i subotom navečer slavi nedjeljna Misa. 

Recimo, u jednoj župi imate u subotu navečer mogućnost da se slavi nedjeljna Misa. Prijepodne su vjerojatno dvije Mise. Ako treba, dopustit ću župniku da uvede i treću Misu, tako da budu četiri Mise u jednoj župi. To je dovoljna mogućnost da ljudi ispune svoju nedjeljnu dužnost. I tu je kreativnost na djelu. Ali evo, postoji mogućnost, zašto ne bismo tu mogućnost iskoristili? 

Vidim da mi zapravo tu Misu u subotu navečer uglavnom ne slavimo. A ona postoji od Drugog vatikanskog koncila. Koncil je to omogućio ljudima koji nedjeljom rade ili negdje putuju, a žele slaviti nedjeljnu Misu jer je to crkvena obveza. Kanon obvezuje vjernike da idu na Misu, zašto im to ne bismo omogućili? A sada je, evo, baš prilika da uvedemo i te Mise subotom navečer kao nedjeljne. Tamo gdje se slave samo dvije Mise, rekao sam župnicima, ako smatraju razboritim, neka napišu molbu, rado ću udovoljiti, neka budu i tri Mise nedjeljom. Mi ćemo izaći ljudima u susret, ne trebaju se sekirati zbog ovog ograničenja. Samo ih molim, neka budu oprezni, odgovorni, neka poštuju mjere koje su propisane, dakle dezinfekciju, zračenje crkve, nošenje maske i distancu. Uz onu važnu, koju nikad ne zaboravljam: molitvu i prevenciju. Jedno i drugo ide zajedno. Vjernike pozivam da uz prevenciju koja je nužna, uključe još žarče molitvu našim svetcima i zaštitnicima, sv. Roku i Blaženoj Djevici Mariji koja je Gospa od Zdravlja, da nam pomognu isplivati iz ove krize.        

Povećan broj Misa uistinu raduje vjernike. To pokazuje, Oče nadbiskupe, kako ste i Vi kao upravitelji Crkve, recimo to tako, više sazreli, odnosno snašli se u ovim okolnostima koje su na početku pandemije zahvatile cijeli svijet i zapravo su sve zatekli u tome kako se ponašati, što činiti. Trebalo se u hodu otkrivati kako postupati, pa vidimo sada u ovoj fazi zime da su biskupi doskočili tom učinkovitom modelu povećanja broja Misa. Svi smo se nekako snašli.

Hvala Bogu. Htio bih nešto reći i o jednom francuskom psihijatru, liječniku, koji se u svojoj praksi pitao i našao je odgovor i ponudio ga kao znanstveno otkriće. On pita: kako to da u istim uvjetima, u istim okolnostima, neki ljudi podlegnu virusima, nastradaju, obole, umru, a drugi se odupru? Uz ostale elemente, on je formulirao nešto što bih htio reći. Taj liječnik kaže: 'Čini se da je razlog neki nutarnji milje.' On je rekao: neko nutarnje središte u čovjeku. Mi bismo rekli: duša, njegova volja, njegov karakter. Taj je nutarnji milje često razlog da ljudi postanu otporni. U jačanju toga nutarnjeg miljea rekao je da pomažu mnoge stvari. Među njima je i meditacija, molitva, život s Bogom. Religija jako puno pomaže u tom kontekstu. 

Zato je prigoda, zaista, da svi pomalo jačamo taj svoj nutarnji milje i ne damo virusu da vlada nama i okolinom oko nas. Poštujući sve mjere koje su nužne sa zdravstvene strane, ali isto tako, njegujući duhovni vid koji će, siguran sam, doprinijeti našem čovjeku da i u ovim trenutcima, u ovakvim okolnostima i u ovim izazovnim vremenima, znadu hrvati se i boriti se. 

Citirat ću još jednu lijepu misao koju nam je sv. Ivan Pavao II. rekao kad je bio zadnji put kod nas u Hrvatskoj, 2003. god., za vrijeme svoga stotog putovanja. Tada nam je u Rijeci rekao prekrasnu misao koju treba često ponavljati. Jest malo kompliment nama, ali to je bila njegova želja. Papa je rekao: 'Budite narod nade.' I sada nam je nada jako potrebna. Ne dati se pesimizmu. Ja znam da je puno negativnih vijesti svaki dan, da nas to bombardira. I ja se pomalo plašim kakve će sve posljedice kod pojedinaca možda izazvati, određena tjeskoba, negativne vijesti i strahovi. Ali, uz pomoć Božju, uz pomoć vjere, molitve, siguran sam da možemo biti i ostati narod nade. 

Oče nadbiskupe, dopustite mi da Vam prenesem nešto što su primijetili naši građani, vjernici diljem Hrvatske i prisutno je u komentarima u javnosti. Naime, ako je broj ljudi kojemu je dopušteno boraviti u zatvorenom prostoru bio kriterij za sve zatvorene prostore u kojima se okuplja više ljudi, treba ipak primijetiti da dolazi do razlike u nejednakom tretiranju zatvorenih velikih prostora. Jer, mjera ograničenja od 25 osoba ne odnosi se na profesionalne umjetničke izvedbe i programe, dakle to su kazališta, kina, izložbe u muzejima, galerijama i drugdje. Dakle, za te prostore vrijedi mjera od 4 kvadrata po jednoj osobi. A za Mise u crkvama ta mjera nije dopuštena. A crkve su ipak prostraniji, pa i hladniji, prozračniji prostori od kazališta, kina, muzeja. Kako gledate na to da se crkve izuzimaju od mjere četiri kvadrata po osobi, a riječ je o okupljanju kao i u drugim navedenim zatvorenim prostorima koji su dio identiteta života društva?

Komentari su vjerojatno i opravdani, ja ne ulazim u njihovu procjenu. Mi smo, ne ću reći zatečeni, ali smo pred takvom odlukom. Ja bih isto bio za tu mjeru kvadrature. Dapače, u jednom nevezanom razgovoru rekao sam: 'Ako je malo četiri kvadratna metra po osobi, proširite na šest kvadrata.' Ali eto, odlučili su se na tu, rekao bih, uravnilovku (podjednaka raspodjela, nap.), svima jednako, 25, 25. To je sad odluka Stožera. 

Znam, malo se uživljavam u situaciju, nije bilo lako to sve donijeti, nije bilo lako sve kritike podnijeti. Siguran sam da to ne će stvoriti određeno neraspoloženje kod ljudi. Ja bih volio da u ovom trenutku, ta tri tjedna koja su pred nama, izdržimo. Izdržimo i takve mjere koje su propisane u nadi da će zaista uroditi plodom. 

Jer, ne bi bilo zgodno, ne bi bilo lijepo, osobito bi bilo opasno, da nam se bolnice prepune i da se onda ljudi nemaju kamo skloniti, a treba im pomoć. Oni koji su prošli te patnje, to znaju. Oni koji su preboljeli, to znaju. 

U tom kontekstu, ja sam za svoju Zadarsku nadbiskupiju, baš imajući u vidu da mi je šest svećenika preboljelo koronavirus, neki su još u izolaciji, jučer sam čuo za trojicu drugih koji su također započeli svoju izolaciju jer su oboljeli od koronavirusa, pa sam odlučio odgoditi blagoslov obitelji. Inače, on se u Zadarskoj nadbiskupiji obavlja tijekom došašća. Odgodit ćemo ga. Ne dokidamo ga. 

Sve vjernike molim da imaju razumijevanja. Doći će svećenik, blagoslovit će ih, pohodit će ih, ali u ovom trenutku sadašnjeg stanja procijenio sam da bi bilo prilično riskantno, kako za vjernike tako i za svećenike, blagoslov činiti, ako ga možemo provesti u neko prikladnije vrijeme. Nadamo se da to ne će vječno trajati.    

Dopustite mi, oče nadbiskupe, prenijeti Vam još jednu od reakcija. To je posao nas novinara, biti glas javnosti. Pa Vas i u njihovo ime pitam. Vjerujem da to i do Vas dolazi. Naime, neki, možemo reći i mnogi među vjernicima smatraju, da bi HBK, odnosno tijela Crkve koja predstavljaju vjernike, trebala bolje pregovarati s predstavnicima Vlade i Stožera o mjerama koje se odnose na misna slavlja. Naime, u narodu je dojam, a odnosi se to i na širu razinu sveopće Crkve, konkretno u Hrvatskoj da HBK samo prihvaća što Stožer odluči. Možete li reći ljudima, vjerujem da i Vi kao partner u tom razgovoru ipak zauzimate neke stavove i idete s prijedlozima, da ljudi dobiju tu informaciju, da niste baš tako pasivni, kao oni koji se samo podlažu odredbama države. 

Pa, osjećam to negdje u zraku, možda čak nekorektnu definiciju ili prosudbu, da je Crkva u službi Stožera. Mi nismo u službi Stožera, mi smo u službi naroda Božjega i mi se borimo za prava vjernika i za mogućnost onoga što je Crkva dobila po nalogu – slaviti svete tajne, slaviti Misu, dijeliti Euharistiju i druge sakramente. 

Smijem se sada malo našaliti: mi smo još dobro prošli. Susjedna Slovenija nema Mise s narodom. Susjedna Austrija nema Mise s narodom. Hoću reći, kad razmišljamo o nekim državnim strukturama, nije Crkva ta koja vodi ni politiku, ni zdravstvo, ni ekonomiju, nego pomaže, ako smijem tako reći. Sluša, kritizira ako treba. Buni se, ako treba. 

Ali, ne možemo mi stvarati takav neki okvir što će se provoditi u vezi koronavirusa. U tom kontekstu, mi nismo sudjelovali u ovim razgovorima. Jesmo neke stvari, kad se saznalo što je, jesmo neke stvari predlagali, hoće li promijeniti, ne znam. 

Recimo, mi smo se zaista zauzeli da, kad već postoji određeno ograničenje, onda radije ograničiti na kvadraturu nego na broj. Ali, prihvaćamo i ovo, ako se bude moralo. Ali, nismo mi ti koji određujemo. I nismo mi ti koji smo, kako neki govore, u službi Stožera. 

Mi iskreno, kao vjernici i kao voditelji naroda Božjega, zahvaljujemo Stožeru koji vodi brigu o zdravstvu ovoga naroda. Osobito smo zahvalni liječnicima koji nadljudskim naporima, u ovim teškim okolnostima, daju sve od sebe da se ljudi spase. To treba gledati. Nije ovo sada neka izmišljotina, neka igra. Ovo je ozbiljna stvar i u toj ozbiljnoj stvari smatram da je i Stožer ozbiljno promislio i ozbiljno donio odluku. Može se kritizirati, ona je javno izložena i sve se može kritizirati. Ali, mislim da nekad treba imati i dobre volje, i dobre suradnje, i dobrog načina kako prevenirati da nas ne poklopi taj opaki virus. Da mu se odupremo. Ja kažem: i prevencijom i molitvom. Ali evo, Stožeru je stalo do prevencije. Ne će oni sad a crkvenu politiku voditi, pa reći, eto… Naša je stvar da mi ljude duhovno jačamo, da budu disciplinirani, da se mole Bogu, da izdrže, i da budu radosni i u ovakvim situacijama kakve jesu.       

Zbog toga što kažete da smo mi još dobro prošli, želim ilustrirati zbog naše javnosti. Slušatelji HKR-a koji žive u iseljeništvu pišu na Facebook zidu HKR-a kako je to kod njih u svijetu. Te informacije pokazuju da u zapadnim zemljama, gdje su čak negdje i restriktivnije mjere za razna djelovanja u javnosti nego u Hrvatskoj, negdje crkve ipak pohodi donekle prihvatljiv broj vjernika, poštujući kriterij kvadrature. Ima naravno i potpunog ograničenja, poput Beča, ali negdje u Austriji dopušteno je 15 vjernika, u Švicarskoj 30, u Kanadi trećina kapaciteta. U Njemačkoj koja inače ima restriktivne mjere na Misama, i to u velikim gradovima, može sudjelovati i 100, 200 ljudi. U Australiji je mjera od 4 četvorna metra po osobi ili 200 ljudi u crkvi i 30 ispred crkve. Oče nadbiskupe, da vidite kako naši hrvatski iseljenici rado koriste mogućnost sudjelovanja u Misi i u ovakvim okolnostima, poštujući mjere. To pokazuje raznolikost u donesenim mjerama. 

Pozdravljam naše iseljenike. Drago mi je da i u ovim trenutcima, kao što je to bilo i u vrijeme rata, iseljenici su zaista dušom i tijelom sudjelovali s našim ljudima. Nisam se umarao ponavljati, i to mogu i sada reći, makar je ovo druga situacija i druge prilike – da nije bilo naših iseljenika, mi domovine slobodne ne bismo imali. Ali isto tako, moram reći da su oni možda više patili nego mi koji smo granate proživljavali. Njihovo srce bilo je ranjeno, u daljini i zato, ne samo da su molitvom, simpatijom pratili nego su i materijalno pomagali. I mi im nikad ne možemo dovoljno zahvaliti. Zato ih pozdravljam. Neka i oni izdrže u ovim okolnostima u kojima se i mi nalazimo. Neka nas to još više poveže da sanjamo i stvaramo bolju domovinu i bolji svijet.  

Osvrnimo se i na onu predblagdansku atmosferu koja je bila prepoznatljiva u vremenu prije Božića. Naime, prošlih godina svjedočili smo velikim javnim okupljanjima baš u predbožićno vrijeme adventa, pa i konzumerističkoj vanjštini koja je zapravo potiskivala istinski duhovni doživljaj u pripravi za Božić. Upravo je Crkva na to ukazivala i poticala da nas vanjsko blještavilo ne zasjeni u nutarnjoj pripravi koja je bitna da bismo dočekali Isusov rođendan.  Ovogodišnje mjere pak doprinijet će potpuno drugačijoj slici adventa, dokidaju poznate adventske sajmove, kućice na trgovima i ulicama gradova. Sada smo u drugoj krajnosti, ali i ovo može biti prikladno vrijeme pripraviti se. Kako to komentirate? 

Pa, nadam se da će naši ljudi ovo vrijeme iskoristiti zaista kao pozitivno vrijeme kušnje koje će nas prizemljiti, koje će nas osvijestiti, koje će u nama probuditi nešto što je iskonski nazočno, a to je da smo djeca Božja, da smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku i da nam je ovdje živjeti, mučiti se i patiti, da bismo nebo zaradili. Blještavilo koje spominjete je, nažalost, blještavilo. I ostaje blještavilo. Možda ga ne će biti u ovom vremenu kao što je bilo prošlih godina, ali ono će uvijek biti trajna napast. Blago onim ljudima koji u tom blještavilu ne nalaze zadovoljstvo. Blago onima koji izvan toga blještavila osjete pravi bljesak. Bljesak koji dolazi s neba, bljesak Boga koji dolazi radi nas, da nas spasi i otkupi, bljesak Malog Djeteta koje budi nadu. To mi se čini da je važno. I u tom blještavilu, ne dati se zablještiti, nego otkrivati pravo Svjetlo i pravo značenje koje nam Božić i mali Isus donosi.     

Ono što naš čovjek također primjećuje i vjernici govore jest da smo svjedoci kako su mjere pogodile dva najsnažnija crkvena vremena u godini i svetkovine: korizmu i došašće, Uskrs i Božić. Narod kaže: 'Uzeli su nam korizmu, sad i došašće.' Oče nadbiskupe, unatoč potrebi razboritosti i razuma na koje upućujete i svi smo svjesni da ju treba živjeti, kako tumačite da mnogi na ovo što se događa, na taj opseg mjera koji nas dohvaća, pa i u našem liturgijskom, vjerničkom životu, gledaju duhovnim očima i to doživljavaju kao svojevrstan napad na Katoličku Crkvu? A pojavnost Katoličke Crkve uvelike čine liturgijski obredi i sakramentalno zajedništvo. To je također prisutno mišljenje u javnosti. Pozvani smo čitati znakove vremena. Vjerujem da i o tome imate nešto reći.

Pa, nisam za tu neku radikalizaciju urote protiv Crkve. Ovaj virus nije protiv Crkve. On se nije urotio protiv Crkve niti je on došao da bi Crkvu uništio, ali je ozbiljna opasnost. I zato smo mi kao vjernici pozvani i u tim trenutcima čitati znakove vremena. Mi znamo da će uvijek biti onih koji ne vole Crkvu, koji progone Crkvu. Isus nam je to zagarantirao: 'Mene su progonili, i vas će progoniti.' Ali, to nikako ne bi smjela biti smetnja našem aktivnom vjerničkom životu, našem životu po Evanđelju, našem svjedočanstvu. I podnošenje ako treba i križa i poniženja radi Isusa. Jer konačno, Pavao kaže da malo pomognemo Njemu nositi križ. Samo tražiti neprijatelje okolo koji nas žele uništiti, koji nam šalju i viruse da nas unište, mislim, jeftini su trikovi. Bog, rekao sam, ne kažnjava. 

Ovo je jedna kušnja i nama vjernicima, ako nismo bili dostojni Imena Isusova. Ovo je prigoda i nama da se poboljšamo. Ovo je poticaj nama da usprkos poteškoća i problema ljubimo ne samo svoje nego i one koji nas progone. I one koji nas mrze. I one koji nam ne žele dobro. Da koju Zdravomariju izmolimo i za njihovo obraćenje. Sve su ovo prigode. Ovo je kušnja, prigoda, da zaista porastemo i u vjeri, i u dobroti, i u plemenitosti i u svemu onome što Isus od nas očekuje.             

Velika je osobitost adventskog vremena blagoslov obitelji. Vi ste donijeli odredbe za Zadarsku nadbiskupiju. Učinili ste prethodne konzultacije, razgovore s dekanima i svećenicima, htjeli ste čuti bilo ljudi na terenu pa ste donijeli odluku da se za Zadarsku nadbiskupiju blagoslov obitelji odgađa do povoljnije epidemiološke situacije. Kao predsjednik HBK-a, molimo Vas da nam kažete, pretpostavljam da će se odluke donositi od biskupije do biskupije. Dakle, svaka mjesna Crkva u ovom vremenu može očekivati odredbe svoga biskupa, pa i u smislu blagoslova obitelji?

Tako je. Okolnosti su različite i svaki će biskup za svoju biskupiju procijeniti. Mi u Zadarskoj nadbiskupiji trebali smo početi nakon prve nedjelje došašća, ali sam procijenio da je u ovim strožim i opasnijim okolnostima razborito odgoditi, i to sam učinio. Ali, to ne znači dokinuo. Blagoslov je važan ljudima. I ljudi očekuju da im svećenik dođe i blagoslovi obitelj, blagoslovi dom i s njima se zajedno pomoli. I to će svećenici učiniti, u vrijeme kada budemo odlučili.     

Ovo je osobito bilo i Vaše vrijeme kao crkvenog pastira, na način da ste Vi nadbiskup koji je redovito u došašću, svake godine, svako jutro, to je podrazumijevalo ustajanje u 5 sati, nekad u 4:30, pohodili župe diljem Zadarske nadbiskupije. Svaki ste dan pohodili drugu crkvu, iznenadili puk i predslavili Misu zornicu. Pretpostavljam da će Vam možda malo nedostajati taj pokornički duh koji je bio u drugim okolnostima. Ovo nam je malo pustinjski duh, korizmeni, u ovom došašću, ali Vaša je poruka da je plodno vrijeme tu. Milosti i blagoslovi ne će nam biti uskraćeni. 

Nikako. Nikako. Došašće je uistinu jedno od ljepših godišnjih, liturgijskih doba kada, ne samo u očekivanju Božića i onoga intimnog obiteljskog ozračja, nego baš u vidu ove daljnje priprave za Božić koja traje četiri tjedna. A tijekom ta četiri tjedna svećenici zaista mogu puno toga lijepoga posijati, učiniti i utješiti. 

Svećenicima sam rekao, u Pismu odgode blagoslova koje sam im poslao: 'Nemojte zaboraviti naše starije, bolesne, koji ne mogu dolaziti na liturgiju. Pođite, po propisanim mjerama s obitelji se dogovorite, donesite im radost onoga što im samo Crkva može donijeti.'

Završio bih ovaj razgovor s porukom da usprkos svih ovih brojnih pitanja, brojnih izazova, brojnih pitanja na koja nismo mogli čak naći ni odgovore, mi želimo, poput želje sv. Ivana Pavla II., biti narod nade. I u ovim teškim vremenima želimo biti narod nade. 

Kao vjernici laici, kao svećenici, Bogu posvećene osobe i biskupi, imamo priliku koju nam Gospodin pruža: iskoristiti ovu svjetsku krizu, pa očima vjere i s onom kušnjom koja traje biti u nadi radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani. Tako je, naime, apostol Pavao tješio svoje Rimljane kad su se isto tako našli u nekim kriznim vremenima poput ovoga u kojem se mi danas nalazimo. 

Neka nam ta radost, strpljivost i postojanost u molitvi, postu i djelima ljubavi bude i ostane snažno obilježje i ovoga svetog vremena došašća. Uz pozdrav i blagoslovljene dane u iščekivanju Spasiteljeva dolaska u naše duše i u naše obitelji.