Nuncij Lingua: ''Preobraženje je poziv na svjetlo, na obraćenje, na raj''

Kuća susreta Tabor u Samoboru na blagdan Preobraženja Gospodnjeg obilježila je 28. obljetnicu postojanja. U sklopu proslave održao se seminar ''Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!'' Voditelj seminara bio je fra Ivan Matić. Svečano euharistijsko slavlje na sam blagdan Preobraženja predslavio je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti. 
 

Draga braćo i sestre,

danas slavimo jedan izvanredan događaj: Preobraženje Gospodinovo na gori Tabor.

To činimo prisjećajući se 28. obljetnice osnutka ove kuće koja je nadahnuta tim događajem s Tabora i nosi njegovo ime. Dvadeset i osam godina slušanja, molitve, prosvjetljenja. Mnogi su – laici, redovnici, svećenici – dolazili ovamo i simbolično se penjali na 'goru' kako bi bili s Gospodinom, kako bi dopustili da ih Njegova prisutnost preobrazi.

Gora – mjesto objave

U Evanđelju koje smo upravo čuli Isus uzima sa sobom Petra, Jakova i Ivana i vodi ih na visoku goru, u osamu. Tamo, pred njima, zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.

Ovo je očitovanje Isusove slave: više nije samo učitelj i prorok, već Sin čovječji, onaj kojemu su, kako je vidio prorok Daniel, predani vlast, slava i kraljevstvo.

U Isusu se očituje vidljivo lice nevidljivoga Boga.

Kao što je učinio s Mojsijem na Sinaju i s Ilijom na Horebu – a obojica su prisutna u ovom događaju – tako i sada Bog izabire goru da se objavi.

Na Taboru je sve svijetlo, nema tame. Čak je i oblak, koji inače baca sjenu, ovdje 'svijetleći': znak Božje prisutnosti.

Jer gdje je Bog, tamo nema tame. Sveti Ivan piše: Bog je svjetlost i u njemu nema tame. Ako kažemo da smo u zajedništvu s njim, a hodamo u tami, lažemo i ne činimo istinu. Ali ako hodamo u svjetlu, kao što je On u svjetlu, u zajedništvu smo jedni s drugima… (1 Iv 1,5-7).

Na kraju ovog očitovanja čuje se Očev glas. To je odjek Isusova krštenja na Jordanu, ali sada se taj glas više ne obraća Isusu, kao što je to učinio prilikom krštenja, kada je rekao: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Mk 1,11). Sada se glas s visine obraća učenicima: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!

Slušajte ga, jer On je Istina.

Ova zapovijed ne pripada prošlosti. Upućena je i nama, danas, svakome od nas.

Upućena je svakome tko dolazi u ovu kuću, tko se u tišini penje na goru kako bi promatrao lice Gospodinovo. Koliki su ovdje doživjeli iskustvo svjetla i čuli nutarnji glas koji im je govorio: Slušajte ga!

Kao što su tada Petar, Jakov i Ivan željeli ostati na gori s Isusom, Mojsijem i Ilijom i napraviti tri sjenice, kako ne bi morali sići nazad u tamu svijeta, tako bi – u to sam siguran – i mnogi koji dolaze ovamo željeli ostati ovdje kako bi nastavili kontemplirati te ostali obasjani svjetlom koje su otkrili.

Ali Isus i nama danas kaže da se na goru ne ide kako bi se pobjeglo od stvarnosti, već kako bismo pronašli istinu o Njemu i o nama samima.

A svijetla Istina koja se susreće ovdje – kao i na svakom mjestu gdje se doživi posebna milost Božja – preobražava naš život, jer nam omogućuje da zavirimo u sebe, u rane svojega 'ja', u sjenu svojega egoizma i otvara nas, čini velikodušnima, hrabrima, obasjava nas kako bismo u svijet donijeli svjetlo koje smo primili.

Svjetlo koje na Taboru sve preobražava predokus je naše sudbine, odsjaj slave koja nas čeka, ali koja je, u isto vrijeme, već započela.

Ne smijemo zaboraviti da kada nas Gospodin zaslijepi svojom milošću, to ne čini kako bismo zaboravili svijet, nego da nas nauči da se može živjeti kako na nebu tako i na zemlji (Mt 6,10).

Doista, samo ako hodimo u svjetlosti, kao što je On u svjetlosti, u zajedništvu smo jedni s drugima. Kada boravimo s Isusom, obasjani smo Njegovom ljubavlju, učimo ljubiti, a ljubav stvara zajedništvo: Kako na nebu tako i na zemlji, upravo kako molimo više puta na dan u Očenašu.

Kuća zajedništva

Ova je kuća tijekom svojih 28 godina postojanja bila mali Tabor: kuća i škola zajedništva. Sveti Ivan Pavao II. je pisao:

Učiniti od Crkve kuću i školu zajedništva: to je veliki izazov koji stoji pred nama na početku  novog tisućljeća, ako želimo biti vjerni Božjem planu i odgovoriti i na duboka očekivanja svijeta (NMI 43).

Ovamo dolazimo kako bismo naučili slušati, kako bismo naučili živjeti zajedno, kako bismo dopustili da nas Riječ obasja i nauči nas ljubiti.

Preobraženje nam govori kako smo pozvani postati muževi i žene sposobni za kontemplaciju. Božja nas slava ne čeka tek u onostranom životu: ona započinje već ovdje, kada imamo hrabrosti gledati Isusu u lice, kada imamo milost biti u Njegovoj prisutnosti koja nas, na poseban način u Presvetom Sakramentu Euharistije, gleda i sluša.

Ali… pazite! Njegovu prisutnost ne susrećemo samo u Presvetoj Euharistiji, kojoj se ovdje učimo klanjati, već i na licima svoje braće i sestara koje svakodnevno susrećemo.

Često to lice može biti uprljano, namrgođeno od umora, patnje, pa čak i od grijeha. Kristovo lice koje najčešće susrećemo u svijetu je ono Isusa raspetoga, a ne uskrsloga, ali to je uvijek njegovo lice koje čeka da ga se pomiluje, jedan milosrdan pogled i koje se može preobraziti jednim osmijehom.

Da, ponizan i jednostavan osmijeh doista je znak svjetla koje obasjava našu dušu i koju možemo prenijeti svima. Ne stoji ništa, a može učiniti toliko dobra!

Silazak s gore

Upravo zbog toga ne možemo ostati na Taboru. Sam Isus je sišao da uzme svoj križ i da život položi za svoje prijatelje. I mi se moramo vratiti u svakodnevicu u kojoj nas čeka naš križ. Čekaju nas brojna raspeća, napuštenosti, čak i odbačenosti – pomislite na izgladnjelu i osakaćenu djecu u Gazi! – koja vapiju Bogu, kao Isus, ali vapiju također i nama: Zašto si me napustio?

Zašto me ostavljaš samoga? Zašto me ne dolaziš posjetiti u bolnicu, u zatvor, u starački dom? Zašto me ne prihvaćaš, zašto mi ne daješ jesti i piti? Zašto…?

Da, ljubiti braću i sestre često je naš svakodnevni križ. To je križ koji možemo susresti jedino silazeći s gore, odlazeći u svijet.

Ljubav, koja ide sve do davanja života za druge, preobražava križ u ljubav, tamu u svjetlo, smrt u uskrsnuće.

Tako se postaje oganj koji spaljuje sve negativno (koje mora nestati) i obasjava pozitivno (koje već postoji u svakome) i ističe ga.

To je onaj oganj ljubavi koji je Isus želio vidjeti već zapaljen: Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo? (usp. Lk 12,49).

Ali kako možemo zapaliti taj oganj koji ugljen pretvara u svjetlost?

Djelima, riječi nisu dovoljne…

Biti kršćanin znači prijeći iz smrti u život, iz tame u svjetlo, konkretno ljubeći braću: Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života. (…) Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom. (1 Iv 3,14-15.18)

Onaj koji je osnovao ovu kuću vjerovao je, usred tame svijeta i bučnih rana povijesti, da postoji potreba za mjestima tišine i svjetlosti. Za kontemplacijom. I bio je u pravu.

Svjetlost se ne smije zadržati samo za sebe. Treba se širiti, postaviti na svijećnjak. Tada ovo postaje poslanje. Navješćujte među narodima slavu njegovu, čuli smo u psalmu.

Draga braćo i sestre, Preobraženje je poziv na svjetlo, na obraćenje, na raj, a ova kuća je živi dokaz da se Preobraženje nastavlja u povijesti. Ovdje su mnoga okorjela srca omekšala, mnogi su grješnici primili milosrđe, mnogi su pozivi rođeni ili obnovljeni, mnoge su oči vidjele slavu Božju.

Zahvalimo Bogu za ono što je ovdje učinio. Molimo da svatko tko danas ili sutra prijeđe ovaj prag, može čuti onaj glas koji svakome govori: Ovo je Sin moj ljubljeni: slušajte ga.