Održan okrugli stol ''Proročka dimenzija u životu i djelu Tomislava Ivančića''

U prepunoj dvorani ''Vijenac'' na zagrebačkom Kaptolu održan je okrugli stol u spomen na šestu obljetnicu preminuća prof. Tomislava Ivančića. Na samom početku okupljenima se obratio Marijan Presečki s nekoliko riječi o preminulom profesoru koji je mnogima pomagao na duhovnom putu spoznaje i iskustva živoga Boga.

''Silno je volio Isusa, Crkvu i hrvatski narod. Vjerujem da se mnogi danas napajaju njegovim predavanjima, riječima i knjigama. Ako nam je ikada potrebna snažna proročka riječ, ne samo u Europi nego i u svijetu – onda je to danas! Proroci razumiju sadašnjost i ukazuju na budućnost. Bilo je teško i opasno biti prorok jer su hrabro dizali glas protiv grijeha u svom narodu. Naš Tomislav Ivančić izvršio je dvije temeljne proročke dužnosti, opominje, upozorava, ali i hrabri i podiže, ukazuje smjer kojim treba ići.''

Nakon uvodnog pozdrava, okupljenima je emitirana audiosnimka jedne od emisija Znakovi vremena koju je uređivao profesor Tomislav Ivančić.

''Isus je govorio da treba prepoznavati vremena. Zar ne vidite tko vam je došao? Sam Sin Božji! Zar ne prepoznajete po čudesima koje je ovo vrijeme? Zar ne prepoznajete da je došlo vrijeme obraćenja? Obratite se i vjerujte! Tako je Isus učio. Ivan XXIII. u početku Drugog vatikanskog sabora govorio je kako je važno prepoznati i znati vrijeme u kojemu sada živimo. Teolog je čovjek koji mora znati čitati znakove vremena, a Crkva, svećenik, biskup su oni koji moraju naviještati i pokazivati te znakove vremena. Teolog mora biti prorok. Ne može se biti teolog samo učeći već na koljenima moleći. Da te Duh Sveti prosvijetli i dadne ti razumijevanje događaja koji se oko tebe događaju. U izraelskoj povijesti najteže vrijeme bilo je ono bez proroka jer tada ljudi nisu mogli prepoznati što im se događa. Zašto su odvedeni u ropstvo? Zašto su nam uništili hram i pobili djecu? Zašto, zašto? Najljepša razdoblja su ona kada su Izraelci imali proroke i tada su znali što im se događa i što im je činiti”. U nastavku je profesor Ivančić spomenuo odgoj protiv čovjeka u škole koristeći moć politike i oružja. “Zavjera znači kada se nekoliko ljudi složi, naprave zakletvu i onda idu ubijati, paliti ljudima kuće i uništavati. New age je zavjera, Novi poredak je teška zavjera protiv morala, čovjeka i svega u njemu. Manjina se bori, a oni koji su u zavjeri, svjesni su da čine zlo, imaju većinu u saboru i nitko im ne može ništa. No, je li to demokracija? Tako je i Hitler došao na vlast! Sjetimo se Noe. Drugi su mu se smijali i rugali dok je on gradio korablju. No, on je šutio jer je vjerovao Bogu. Ono što nama u Hrvatskoj treba, svima u Europi, nama katolicima, jest korablja. Moramo znati gdje možemo biti zaštićeni od budućih zala. Potresi su krenuli, ratovi, terorizmi, bolesti i nema više farmaceutskih pripravaka koji nas mogu u tome spasiti. Toga moramo biti svjesni! Biblija nam jasno govori da svako činjenje zla na području spolnosti da upravo tad se priroda osvećuje protiv čovjeka''.

Nakon kratke glazbene stanke i međusobnog upoznavanja okupljenih sudionika okruglog stola uz poznate riječi “Lijepo je što postojiš”, svoj govor također je putem audiosnimke iznio fra Mario Knezović koji je između ostalog naglasio da je profesor Ivančić bio povezan s onim “Vječnim, a to je Isus Krist. Iz susreta sa živim Bogom crpio je svoju snagu jer kad je susreo živoga Gospodina, on drugačije živi, govori i nastupa. Profesor je shvatio što je bit, a to je spas ljudskih duša! On je spoznao da se treba boriti za spasenje i onda je počeo djelovati terapijski. Čini mi se da je profesor želio s ljudima postići terapiju praštanja. Čovjek, kad osjeti da mu je oprošteno, ima sposobnost krenuti iznova. On je dobro znao da će čovjek krenuti iznova ako osjeti da mu je oprošteno. Njegovo radno mjesto bilo je mjesto s onima ojađenima, ranjenima. Živjeli smo u vrijeme represivnog sustava gdje su ljudi bili pritisnuti, a kasnije je došao i Domovinski rat. Profesor je shvatio da je potrebno liječiti ljudske duše”, rekao je fra Mario Knezović u svojem obraćanju te istaknuo da profesor Ivančić nije, bez obzira na to što je bio vrhunski intelektualac, na tome želio temeljiti svoj govor, već je pomoću toga evangelizirao ljude. “Najveći mu je bio uspjeh ako je čovjeka uspio dovesti Isusu Kristu. Bio je autentičan svećenik koji je osvajao ljudska srca jer je Boga nosio u njemu. Nastupao je s autoritetom jer je bio uvjeren da ne nosi sebe, već onog Boga koji ga je uzljubio. Zato su njegova predavanja bila s autoritetom Božjega poslanja. Čast mi je da smo bili suvremenici takvog svećenika i duhovnika, čast mi je i želim vam svima reći: 'Lijepo je što postojite!''', zaključio je uz pozdrav iz Hercegovine fra Mario Knezović.

Nakon govora fra Marija Knezovića svoj govor izložio je prof. Tomislav Domazet-Lošo.

“Profesor Ivančić i ja nikada se nismo upoznali i zbog toga mi je žao. No ipak, upoznali smo se kao znanstvenici jer smo pratili međusobno rad jedan drugoga. Profesor Ivančić u svom je naučavanju išao protiv filozofske ideje da je čovjek prazna ploča. Ne možemo čovjeka pretvarati u nešto što se nekome svidi. A to nam se danas često događa”, naglasio je Domazet-Lošo te nastavio ustvrdivši da je prof. Ivančić u svojim predavanjima, propovijedima i nagovorima višestruko izlagao da “stvarnost koju mi percipiramo ima svoju hijerarhiju, neke svoje slojeve, i da postoji fizikalna, kemijska, biološka, socijalna, duhovna i božanska stvarnost i svaka od njih ima svoje zakonitosti. Međutim, nepoštivanje tih zakonitosti uvijek dovodi do problema iz perspektive čovjeka. Uvijek dovodi do propasti čovjeka. Ono što on uočava jest imperativ da ako vidimo stranputice na nekoj od tih razina, onda smo dužni objasniti što nam se to događa i taj je zahtjev, kako prof. Ivančić smatra, proročki poziv upućen svima nama. Ono o čemu ja nešto znam jest biološka razina. O drugim stvarima ne znam previše. O biološkoj ipak nešto znam pa ću izdvojiti par zakonitosti i povezati s nečim što nam se danas događa. Istaknuo bih jedan pojam koji se zove eukariotski organizam. Što to znači? To znači da mi imamo eukariotske stanice koje imaju još biljke i gljive, a to su organizmi koji su nastali prije 2 milijarde godina. To je jako jako davno. Tada još nema čovjeka. Takav organizam ima jedno svojstvo, a to je da se on brani od takozvanog lateralnog ili horizontalnog prijenosa gena. To znači da se želi razmnožavati samo unutar svoje vrste i unutar svoje vrste želi prenositi genetičku informaciju. Bakterije, s druge strane, nemaju taj horizontalni prijenos svojih gena i između različitih vrsta miješaju svoje gene. Postoji jedan, čisto evolucijsko populacijsko genetički zakon zašto je tome tako, a to je veličina populacije. Bakterije imaju jako velike populacije, a eukariotski organizmi među kojima je i čovjek imaju malu količinu populacije i zbog toga bi horizontalni prijenos gena iz okoliša, nečega što nije “naše” bio poguban za vrstu. Naravno da se to događa, tu i tamo, ali postoji nešto što mi zovem evolucijski stabilna strategija, a to je nekakva volja, unutarnja naša težnja , smisao i organizacija nekog organizma. Još je važno reći da horizontalni prijenos gena. Postoji vertikalni i horizontalni prijenos gena. U biološkom smislu spolnost je prijenos genetičkih informacija. Genetička informacija je slovo-riječ. I tu vidimo zašto su grijesi vezani za spolnost teški i imaju dugoročne posljedice. Upravo zato što se tu 'igramo' genetskom informacijom, a to nikada nije bezazleno”, upozorio je Domazet-Lošo.

“Sada dolazimo do nedavnih događaja koji su probili u dvije milijarde stabilnu barijeru. Pazite, nikada ni jednoj vrsti unutar eukariotskih organizama nije došlo do masovnog horizontalnog transfera gena kao što se to dogodilo ovih zadnjih godina. Pogađate, riječ je o MRNa genskoj terapiji koja su prozvana cjepivima. To nisu cjepiva, to je genska terapija. Tako je razvijana, tako se zvala, a jednim malim dokumentom pravnim su formulirali to cjepivo. To kažu i oni koji su je stvorili. Nikada se u evolucijskoj povijesti nije dogodilo da je u neku vrstu u tako kratkom vremenu ušlo toliko stranog genetskog materijala kao što se to dogodilo u posljednje vrijeme. O ovome nitko ne priča i ne uzima u obzir. Narušene su fundamentalne zakonitosti bioloških sustava koje nikada ranije u 2 milijarde godina nisu narušene. Što dobro može izaći iz toga i zašto se to trebalo dogoditi i kome je to trebalo? Jesmo li mi to birali?”, upitao je Domazet-Lošo.

“Još jedan važan aspekt vezan uz MRNa i vektorske genske terapije koje su prozvane cjepivima. Nukleinske kiseline su informacije. Svašta su pričali, a veze nemaju. Nikada u životu to nisu vidjeli, nisu izolirali, ne znaju kako izgleda, od čega se sastoji, gdje se nalazi u stanici, kako se sintetitizira – pojma nemaju.” U nastavku je Domazet Lošo rekao da postoji mogućnost upisivanja riječi u DNA, ali kako u naš DNA može biti upisana neka vrijedno književno djelo, tako može biti upisano i bilo što drugo. Možemo zaključiti da su nukleinske kiseline nositelji riječi.

“U Matejevu evanđelju rečeno je da će nas naše riječi opravdati ili osuditi. Gotovo je nevjerojatno znati je li nešto još upisano u naš DNA. Kako možemo znati da to nije učinjeno i koji nas sigurnosni mehanizmi brane od takvih djela? U tom kontekstu indikativno mi je da je najviše rike, prijetnji i vrijeđanja bilo kad sam na Markovu trgu javno rekao da su MRN-a genske terapije ništa više nego molekularno tetoviranje genskom riječju. Postavlja se pitanje zašto je to izazvalo toliko buke? U narednom vremenu možda ćemo dobiti odgovore”, zaključio je prof. Domazet-Lošo.

Vlč. Danijel Crnić, župnik župe BDM Pomoćnice iz Ivanca Bistranskog, posvjedočio je o utjecaju koji je dr. Tomislav Ivančić imao na njega još za vrijeme studija.

“Još kao student KBF-a Sveučilišta u Zagrebu imao sam priliku i čast slušati nekoliko kolegija kod prof. dr. Tomislava Ivančića. Osobito se živo sjećam njegovih promišljanja o Crkvi, koja su nam tada zvučala katkad i neobično, a sada se pokazuju kao ona koja su na tadašnjoj hrvatskoj teološkoj sceni itekako odjekivala proročkim duhom i nabojem”, rekao je Crnić te primijetio da je “Ivančić na Crkvu gledao kao na živu zajednicu koju je Krist htio, ne, kako mnogi i danas misle, govore i pišu, kao na onu koja će tek humanizirati svijet, ili biti jeftina utjeha u moru nevolja današnjice, ili pak jedna od ponuda u samoposluzi ponuda za pobožne duše; nego je za njega Crkva zajednica Kristova koja je egzistencijalno tu za nas, baš poput Isusa iz Nazareta. Stoga je za upoznati poslanje Crkve, nužno upoznati Isusa i Njegovo poslanje. Prema Ivančiću, čovjek u svojoj egzistencijalnoj stvarnosti nasušno treba Crkvu, kao Božji plan s čovjekom. Njezini temelji počivaju na stijeni života, a njezine se grane šire dokle god doseže život”.

“Crkva u svome poslanju i evangelizacijskome naporu treba životno pokazivati da je u rukama dobrog Oca, da je smrt most prema vječnosti, a to pak posljedično znači da Crkva mora moći čovjeku brisati krivnju. Stoga sakrament Pomirenja u Crkvi, prema učenju Tomislava Ivančića, omogućuje čovjeku da se psihoemotivno oslobodi i da sa sebe može skinuti masku, te zatim uz Božju pomoć početi ljubiti i tako ostvarivati Kristovo otkupljenje. Sakramentom Pomirenja Crkva čovjeku vraća klicu otkupljenja i mogućnost da gradi Kraljevstvo Božje na zemlji. Stoga je iz navedenog razvidno da nasušno trebamo Crkvu želimo li biti kršćani i Kristovi. Gdje nema okupljanja u zajedništvo u Kristu, nema ni ljubavi, nema ni Crkve. Tomislav Ivančić drži da problem današnjih neautentičnih zajednica, kako župnih tako i raznih redovničkih i drugih, leži upravo u tome da još nisu postale stvarne zajednice. Tek stvarna zajednica može obnoviti izvornost u današnjim zajednicama”, naglasio je Crnić.

Na kraju svoga izlaganja Crnić je rekao da je “Tomislav Ivančić, taj prorok naših dana, ljubio Crkvu, izgrađivao Crkvu i živio Crkvu, vjerujući Isusu, Spasitelju čovječanstva i svega kozmosa, a njegova zajednica osobito danas nastoji tom istom logikom svoga apostolata obnavljati zajedništvo u zajednici Crkve diljem naše mile domovine i dijaspore. U župama gdje sam služio i služim kao župnik već više od devet godina zajednica Molitva i Riječ obnavlja naše zajedničarenje s Kristom i jedni s drugima u ljubavi, vjeri, nadanju za druge i praštanju svima po Duhu Svetome.”

Sestra Blanka Vrdoljak istaknula je u svojem govoru odlazak u Davor prof. Tomislava Ivančića koji je rekao 'Ne ću se ostaviti Davora dok ne dobijem iskustvo Duha Svetoga.' ''On je to doista i postigao. Ista situacija je sv. Vinka snašla. Mnoštvo je i u njegovo doba bilo siromaštva materijalnoga, ali i bezboštva. Naš Tomislav nakon Domovinskoga rata vidi potrebu obnove jedne druge vrste. S kardinalom Kuharićem obnoviti duh hrvatskoga naroda. I to je on činio. Dakle, jedan i drugi imaju nešto zajedničkoga'', istaknula je s. Vrdoljak.

Na koncu je završnu riječ i zahvalu svima okupljenima uputio i Ivica Lulić, predsjednik vrhovne matične uprave ZMR-a, koji je između ostalog istaknuo svoju zahvalnost prof. Ivančiću kojega je upoznao sa devetnaest godina prisjetivši se da je tada rekao da želi slijediti profesora, odnosno Isusa koji je uzor profesoru Ivančiću. “Sebi i vama želim da budemo svjedoci koji će raznositi Radosnu vijest u društvo koja će nas osvojiti! Mi smo gledali kako mirno i strpljivo podnosi patnju i okupljali se posljednje tri godine svakodnevno za njegovim stolom. Osjećam da danas možemo imati perspektivu klice koja raste. Svetost je nešto kao projekt koji se ostvaruje u čovjeku bez prestanka. Svi koji ste susreli profesora Ivančića, pokušajte zaviriti kako izgledaju ti njegovi poticaji povezati sve ljude s njihovim izvorom, liječiti njihove rane i dušu. Čovjek koji je evangeliziran ne može ne liječiti druge oko sebe”, zaključio je Lulić.