Papa: "Ako smo primili Duha Svetoga, naš je crkveni poziv prije svega taj da čuvamo i gajimo zajedništvo"

Papa Franjo danas se, tijekom svog posljednjeg dana u Bahreinu, susreo s biskupima, svećenicima, posvećenim osobama, sjemeništarcima i pastoralnim djelatnicima.

Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:

''Dragi biskupi, svećenici, posvećeni i sjemeništarci, pastoralni djelatnici, dobar dan!

Drago mi je što sam među vama u ovoj kršćanskoj zajednici koja lijepo otkriva svoje katoličko lice, odnosno univerzalno lice Crkve koju čine osobe koje dolaze iz mnogih krajeva svijeta, koje se druže zajedno kako bi ispovijedali jedinu vjeru u Krista. Mons. Hiner, kojemu zahvaljujem na njegovu služenju i njegovim riječima, jučer je govorio o 'malenome stadu koje čine migranti': pozdravljajući svakoga od vas, dakle, svoje misli upućujem i vašim narodima kojima pripadate, vašim obiteljima koje nosite u srcima sa sjetom, vašim rodnim zemljama. Osobito, pošto vidim prisutne vjernike iz Libanona, jamčim svoje molitve i blizinu toj voljenoj zemlji, toliko izmorenoj i ranjenoj kao i svim narodima koji trpe na Bliskom istoku. Lijepo je pripadati Crkvi koju čine različite povijesti i lica, koji nalaze sklad u Isusovu licu. I ta različitost – vidio sam ovih dana – ogledalo je ove zemlje, ljudi koji žive ovdje, ali i krajolika koji to odražava i koji je, premda prevladava pustinja, bogat raznolikim biljem i živim bićima.

Isusove riječi koje smo čuli govore o živoj vodi koja izvire iz Krista i vjernika. Podsjetile su me upravo na ovu zemlju: istina, ima mnogo pustinje, ali ima i izvora slatke vode koje tiho teku ispod zemlje i natapaju je. Lijepa je to slika onoga što ste vi i prije svega onoga što vjera čini u životu: na površini izvire naša ljudskost, sasušena od tolikih slabosti, strahova, izazova s kojima se mora suočiti, osobnih i društvenih zala raznih vrsta; ali u pozadini duše, u intimnosti srca, mirno i tiho teče slatka voda Duha Svetoga koja natapa naše pustinje, vraća snagu svemu čemu prijeti suša, pere ono što nam pripada, taži našu žeđ za radošću. I uvijek obnavlja život. O toj živoj vodi govori Isus, to je izvor novoga života koji nam obećava: dar Duha Svetoga, nježnu Božju prisutnost, punu ljubavi, koja nas obnavlja.

Bit će dobro zastati nad tom scenom koju opisuje Evanđelje. Isus se nalazi u Jeruzalemskom hramu, gdje se slavi jedan od najvećih blagdana, tijekom kojeg narod blagoslivlje Gospodina za darove zemlje i ljetinu, prisjećajući se Saveza. I u taj blagdan vršio se jedan važan obred: veliki svećenik silazio je u ribnjak Siloe, zahvaćao je vodu i zatim ju, dok je narod pjevao i slavio, izlijevao izvan zidina grada kako bi naznačio da će na Jeruzalem poteći veliki blagoslov za sve. Naime, o Jeruzalemu je psalmist rekao: 'Svi su moji izvori u tebi', a prorok Ezekiel govorio je o izvoru vode koja izvire iz hrama i koji će natapati i oplođivati poput rijeke čitavu zemlju.

S ovim pretpostavkama dobro razumijemo što je Ivanovo evanđelje htjelo reći o toj sceni: posljednji je dan svetkovine, Isus ustaje i izjavljuje: 'Tko je žedan, neka dođe k meni!' jer 'rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe'. I evanđelist tumači: 'To je rekao o Duhu kojeg će primiti svi koji budu vjerovali u Njega: još naime nije bilo Duha, jer Isus još ne bijaše proslavljen'. Podsjeća na vrijeme kada Isus umire na križu: u tom času ne će više teći iz kamenoga hrama, već iz Isusova boka voda novoga života, oživljujuća voda Duha Svetoga, namijenjena obnavljanju čitavoga čovječanstva oslobađajući ju grijeha i smrti.

Braćo i sestre, zapamtimo uvijek ovo: Crkva se tamo rađa, iz otvorenog Kristova boka, iz kupke preporođenja u Duhu Svetom. Nismo kršćani po vlastitim zaslugama ili samo stoga što pristajemo uz jednu vjeru, već zato što nam je pri Krštenju darovana živa voda Duha koji nas čini ljubljenim sinovima Božjim i braćom međusobno, čineći nas novim stvorenjima. Sve izvire iz milosti, sve dolazi od Duha Svetoga. Stoga, dopustite mi da kratko zastanem s vama pred trima darovima Duha Svetoga koji od nas traže da ih prihvatimo i živimo: radost, jedinstvo, proroštvo.

Prije svega, Duh je izvor radosti. Slatka voda koju Gospodin želi da teče po pustinjama naše ljudskosti, sačinjene od zemlje i slabosti, sigurnost nam je da nikada nismo sami u životu. Duh je naime Onaj koji nas nikada ne ostavlja same, on je Tješitelj; tješi nas svojom nenametljivom prisutnošću, prati nas s ljubavlju, podržava u borbama i poteškoćama, hrabri u našim najljepšim snovima i našim najvećim željama, otvarajući nas da se divimo ljepoti života. Radost Duha, stoga, nije slučajno stanje ili trenutačni osjećaj; kao ni ona 'potrošačka i individualistička radost, toliko prisutna u nekim kulturološkim iskustvima današnjice'. To je radost koja se rađa iz našega odnosa s Bogom, iz spoznaje da, premda uz napore i u crnim noćima koje ponekad prolazimo, nismo sami, izgubljeni ili pobijeđeni, jer On je s nama. S Njim možemo sve prebroditi, čak i ponore boli i smrti.

Vama, koji ste otkrili ovu radost i živite ju u zajedništvu, htio bih reći: čuvajte ju, dapače, umnažajte ju. Znate li koji je najbolji način za to? Darujući ju. Da, kršćanska je radost zarazna, jer Evanđelje nas izvlači iz nas samih kako bismo priopćili ljepotu Božje ljubavi. Bitno je, dakle, da u kršćanskim zajednicama ne nedostaje radosti i da se dijeli uzajamno; da ne ostanemo pri tome da ponavljamo neke geste iz navike, bez oduševljenja, bez kreativnosti. Važno je da uz liturgiju, osobito slavljenje svete Mise, izvora i vrhunca kršćanskog života, širimo i radost Evanđelja živim pastoralom, osobito za mlade, za obitelji i duhovna zvanja. Kršćanska radost ne može se zadržati za sebe, i kad ju širimo, ona se umnaža.

Druga stvar, Duh Sveti izvor je jedinstva. Oni koji ga primaju, primaju ljubav Oca i postaju Njegova djeca. Ako su Božja djeca, oni su braća i sestre. Nema mjesta djelima tijela, tj. sebičnosti: razdorima, svađama, ogovaranjima. Podjele u svijetu, kao ni etničke različitosti, kulturalne ili obredne, ne smiju raniti ili priječiti onu ljubav prihvaćanja i suosjećanja kojom nas Isus ljubi, jer i mi se možemo tako voljeti međusobno. Stoga, kada Duh Uskrsloga silazi nad apostole, postaje duh jedinstva i bratstvo protiv svakog egoizma; započinje jedini jezik ljubavi kako različiti jezici ne bi ostali udaljeni i nerazumljivi; ruši prepreke razlika i mržnje kako bi stvorio prostore prihvaćanja i dijaloga; oslobađa od straha i ulijeva snagu kako bi išli ususret drugima snagom razoružavajućeg milosrđa.

To čini Duh Sveti koji tako oblikuje Crkvu od samih početaka: od Pedesetnice, podrijetlo, osjećaji i različiti pogledi bivaju usklađeni u zajedništvu, ugrađeni u jedinstvo koje nije uniformiranost. Ako smo primili Duha Svetoga, naš je crkveni poziv prije svega taj da čuvamo i gajimo zajedništvo – kako kaže sv. Pavao – 'čuvati jedinstvo duha svezom mira'. Jedno tijelo i jedan duh, kao što je jedna nada na koju smo pozvani.

U svojem svjedočanstvu, Chris je rekla da je bila oduševljena za Crkvu kada je bila vrlo mlada time što su 'zajedničkom pobožnošću svih vjernika', neovisno o boji kože, zemljopisnom podrijetlu, jeziku: svi ujedinjeni u jednu obitelj, svi pjevaju hvalu Gospodinu. To je snaga kršćanske zajednice, prvo svjedočanstvo koje možemo dati svijetu. Nastojimo biti čuvari i graditelji jedinstva! Da bismo bili vjerodostojni u dijalogu s drugima, živimo bratstvo međusobno. Činimo to u zajednicama, vrednujući karizme sviju bez ugnjetavanja ikoga; činimo to u samostanima, kao živuće znakove sloge i mira; činimo to u obiteljima, tako da sveza sakramentalne ljubavi bude pretočena u svakodnevnim gestama služenja i praštanja; činimo to i u multikonfesionalnom i multikulturalnom društvu u kojem živimo: uvijek u prilog dijaloga, budimo tvorci zajedništva s braćom drugih vjera i konfesija. Znam da na tome putu već dajete lijepi primjer, ali bratstvo i zajedništvo darovi su oko kojih se ne smijemo umoriti tražeći ih od Duha, kako bismo odbacili napasti Neprijatelja koji uvijek sije kukolj.

Naposljetku, Duh je izvor proroštva. Povijest spasenja, kako znamo, sastoji se od mnogih proroka koje Bog poziva, posvećuje i šalje među narod kako bi govorili u Njegovo ime. Proroci primaju od Duha Svetoga nutarnje svjetlo koje ih čini tumačima stvarnosti, sposobnima razumjeti bit događaja, ponekad mračnih, i u sadašnjosti Božju prisutnost i pokazati ju narodu. Često su riječi proroka oštre: oni prozivaju poimence zle planove koji se gnijezde u srcima ljudi, dovode u krizu lažne sigurnosti ljudske i vjerske, pozivaju na obraćenje.

I mi imamo taj proročki poziv: svi su krštenici primili Duha i jesu proroci. I kao takvi, ne mogu se praviti da ne vide zla djela, ostati živjeti mirno kako ne bi uprljali ruke. Naprotiv, primili smo Duha proroštva kako bismo donosili svjetlo, svojim svjedočanstvom života, Evanđeljem. Stoga, sv. Pavao potiče: 'Težite žarko za darovima Duha, osobito prorokovanjem'. Prorokovanje nas čini sposobnima vršiti evanđeoska blaženstva u svakodnevici, tj. da blago i odlučno izgrađujemo Kraljevstvo Božje u kojem se ljubav, blagost i mir opiru svakom obliku sebičnosti, nasilja i propadanja. Drago mi je što je s. Rose govorila o službi među zatvorenicama u zatvoru: trebamo biti zahvalni na tome. Proroštvo koje izgrađuje i tješi te osobe sastoji se u tome da se s njima provodi vrijeme, dijeli Riječ Gospodinovu, moli s njima. To je posvetiti im pažnju, jer tamo gdje ima braće u potrebi, poput zatvorenika, tamo je Isus, ranjeni Isus u svakoj osobi koja trpi. Skrbiti o zatvorenicima čini dobro svima, kao ljudskoj zajednici, jer po tome kako se ophodimo prema onima posljednjima mjeri se napredak i nada jednog društva.

Draga braćo i sestre, htio bih vam na kraju zahvaliti za dane koje smo proživjeli zajedno. Prepune duše zahvalnosti, blagoslivljam sve vas, osobito one koji su organizirali ovo putovanje. I jer su ovo posljednje riječi koje ću izgovoriti u javnosti, dopustite mi da zahvalim Njegovu Veličanstvu, kralju i vlastima ove zemlje na izvrsnoj gostoljubivosti. Ohrabrujem vas da nastavite ustrajno i radosno svoj duhovni put crkvenosti. A sada zazovimo majčinski zagovor Djevice Marije koju radosno častim kao Majku od Arabije. Neka nam ona pomogne da se uvijek prepustimo vodstvu Duha Svetoga i ostanemo u radosti, ujedinjeni osjećajima i molitvom. Stalo mi je: ne zaboravite moliti za mene. Hvala.