Papa: 'Činiti Sinodu znači staviti se na isti put na kojem je Riječ tijelom postala i slijediti Njegove stope'
Sveti je Otac svečanom svetom Misom u bazilici sv. Petra u Vatikanu službeno otvorio sinodalni hod za sveopću Crkvu i Rimsku biskupiju.
Ovom svetom Misom započeo je crkveni hod Sinode posvećene sinodalnosti u Crkvi na temu: 'Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje'. Svečani je početak 10. listopada u Rimu, a 17. listopada u pojedinoj partikularnoj Crkvi.
Papinu propovijed prenosimo u cijelosti.
Neki čovjek, bogataš, ide u susret Isusu dok je 'Isus izlazio na put'. Evanđelja nam mnogo puta prikazuju Isusa 'na putu', dok On prati čovjekovo putovanje i sluša pitanja koja su u njemu i uznemiruju njegovo srce. Tako nam On otkriva da Bog ne stanuje na besplodnim i mirnim mjestima, daleko od stvarnosti, već koraca s nama i stiže do nas gdje smo mi, na ponekad neravnim životnim cestama. I danas, otvarajući ovaj sinodalni put, počinjemo pitanjem upućenom svima nama: Papi, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, braći i sestrama laicima: mi, kršćanska zajednica, utjelovljujemo li Božji stil koji korača kroz povijest i sudjeluje u zbivanjima čovječanstva? Jesmo li spremni za pustolovinu putovanja ili se, plašeći se nepoznatih, radije skrivamo u izgovorima 'nema koristi' i 'oduvijek se radilo ovako'?
Sudjelovati na Sinodi, činiti Sinodu znači hodati istim putem, zajedno. Pogledajmo Isusa, koji isprva na putu susretne bogataša, zatim sasluša njegova pitanja i na kraju mu pomogne razlučiti što treba činiti kako bi imao život vječni. Susresti, saslušati, razlučiti: tri su glagola Sinode na kojima bih se želio zadržati.
Susresti. Evanđelje počinje pripovijedajući o susretu. Čovjek ide u susret Isusu i klekne pred Njega postavljajući mu odlučujuće pitanje: 'Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?' Tako važno pitanje zahtijeva pažnju, vrijeme, spremnost na susret s drugim te dopuštenje da ga propitkuje njegova tjeskoba. Gospodin nije izdvojen, nije ozlojeđen ili uznemiren, naprotiv, zaustavlja se s njim. Otvoren je susretu. Ništa ga ne ostavlja ravnodušnim, sve ga fascinira i zanima. Susresti lica, susresti pogled, podijeliti priču svakoga od njih: to je Isusova bliskost. On zna da susret može promijeniti život. Evanđelje je prožeto susretima s Kristom koji pridižu i liječe.
I mi, koji započinjemo ovaj put, pozvani smo postati stručnjaci u umjetnosti susreta. Ne u organiziranju događaja ili u teoretskom promišljanju o problemima, već prije svega u odvajanju vremena za susret s Gospodinom i poticanju na susrete među nama. Vrijeme za davanje prostora molitvi, klanjanju, onomu što Duh želi reći Crkvi; okrenuti se prema licu i riječi drugoga, susresti se oči u oči, dopustiti da nas dotaknu pitanja sestara i braće, pomoći si kako bi nas raznolikost karizmi, zvanja i službe obogatila. Svaki susret, znamo, zahtijeva otvorenost, hrabrost, spremnost dopustiti da nas propitkuje lice i priča drugoga.
Dok se ponekad radije sklanjamo u formalne odnose ili nosimo prigodne maske, susret nas mijenja i često nam predlaže nove puteve na koje nismo mislili da ćemo krenuti. Mnogo nam puta upravo na taj način Bog pokazuje putove koje trebamo slijediti, tjerajući nas da iziđemo iz naših umornih navika. Sve se mijenja kad smo sposobni za istinske susrete s Njim i međusobno. Bez formalizama, bez pretvaranja, bez trikova.
Drugi glagol: slušati, saslušati. Pravi se susret rađa samo slušanjem. Zapravo, Isus sluša pitanje tog čovjeka i njegov vjerski i egzistencijalni nemir. Ne daje uobičajen odgovor, ne nudi unaprijed zapakirano rješenje, ne pretvara se da pristojno odgovara samo da bi ga se riješio i nastavio svojim putem. On ga sluša. Isus se ne boji slušati srcem, a ne samo ušima. Zapravo, njegov odgovor nije ograničen samo na pronalaženje pitanja, već omogućava bogatašu da ispriča svoju priču, da slobodno govori o sebi. Krist ga podsjeća na zapovijedi i on počinje govoriti o svom djetinjstvu, dijeli svoj vjerski put, način na koji je nastojao tražiti Boga. Kad slušamo srcem, događa se ovo: drugi se osjeća dobrodošlim, a ne osuđenim, slobodnim ispričati vlastito iskustvo i svoj duhovni put.
Zapitajmo se: kakvi smo u Crkvi sa slušanjem? Kakav je 'sluh' našeg srca? Dopuštamo li ljudima da se izraze, da hodaju u vjeri čak i ako imaju teške životne putove, da doprinose životu zajednice bez ometanja, odbacivanja ili osuđivanja? Sudjelovati na Sinodi, činiti Sinodu znači staviti se na isti put na kojem je Riječ tijelom postala: to je slijediti Njegove stope, slušati Njegovu riječ zajedno s riječima drugih. Zadivljeni, otkriti da Duh Sveti uvijek puše na iznenađujuć način, kako bi ponudio nove putove i jezike. To je spora, možda zamorna vježba kako bismo naučili slušati jedni druge, biskupi, svećenici, redovnici i laici, izbjegavajući umjetne i površne odgovore. Duh traži od nas da saslušamo pitanja, brige, nade svake Crkve, svakog naroda i nacije. Slušati svijet, izazove i promjene koje stavlja pred nas. Nemojmo zvučno izolirati srce, nemojmo se zaključati u svoju sigurnost. Slušajmo jedni druge.
Na kraju, razlučiti. Susret i međusobno slušanje nisu nešto što je samo sebi cilj, što ostavlja stvari onakvima kakve jesu. Naprotiv, kad ulazimo u dijalog, putem se preispitujemo i na kraju nismo isti kao prije, promijenili smo se. Današnje nam Evanđelje to pokazuje. Isus osjeća da je čovjek ispred njega dobar i religiozan i prakticira zapovijedi, ali želi ga odvesti dalje od jednostavnog poštovanja propisa. U razgovoru mu pomaže razlučiti. Predlaže mu da pogleda u sebe, u svjetlu ljubavi kojom ga i On sam ljubi, gledajući ga (usp. r. 21), i da u tom svjetlu razabere za što je njegovo srce doista vezano. Kako bi na kraju otkrio da njegovo dobro nije dodavanje drugih vjerskih djela, obreda već, naprotiv, isprazniti se od sebe: prodati ono što mu zaokuplja srce kako bi načinio mjesta za Boga.
To je dragocjen pokazatelj i za nas. Sinoda je putovanje duhovnog razlučivanja koje se zbiva u klanjanju, molitvi, doticaju s Božjom riječi. A drugo nam čitanje danas govori da je Božja riječ 'živa i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca' (Heb 4,12). Riječ nas otvara razlučivanju i prosvjetljuje nas. Ona upravlja Sinodom tako da ne bude crkvena 'konvencija', studijska konferencija ili politički kongres, već događaj milosti, proces ozdravljenja koji vodi Duh Sveti. Ovih dana Isus nas poziva, kao što je to učinio s bogatim mladićem iz Evanđelja, da se ispraznimo, da se oslobodimo onoga što je svjetovno, i od naših zatvorenosti i naših ponavljajućih pastoralnih modela; zapitati se što nam Bog želi reći u ovom vremenu i u kojem nas smjeru želi voditi.
Draga braćo i sestre, sretan nam zajednički put! Budimo hodočasnici zaljubljeni u Evanđelje, otvoreni iznenađenjima Duha. Ne propuštajmo prilike milosti susreta, međusobnog slušanja, razlučivanja. S radošću spoznanja da je, dok tražimo Gospodina, On prvi koji dolazi u susret svojom ljubavlju.