Papa Franjo: ''Bog čini mogućim ono što se čini nemogućim – stvara život čak i u neplodnosti''

Sveti Otac, papa Franjo, na kraju svog apostolskog pohoda francuskom gradu Marseilleu predslavio je svetu Misu na stadionu ''Vélodrome''. U svojoj propovijedi dotaknuo se čitanja u Svetom pismu koje govori da je  kralj David, nakon što je uspostavio svoje kraljevstvo, odlučio prenijeti Kovčeg saveza u Jeruzalem. Zatim, nakon što je okupio ljude, ustao je i otišao po Kovčeg; zatim je, tijekom putovanja, sam plesao ispred njega zajedno s narodom, kličući se od radosti zbog Gospodnje prisutnosti.

''U pozadini ovog prizora evanđelist Luka nam govori o Marijinu posjetu svojoj rođakinji Elizabeti: I Marija, naime, ustaje i odlazi u jeruzalemski kraj i, kad ulazi u Elizabetinu kuću, dijete koje sa sobom nosi, utroba, prepoznajući dolazak Mesije, poskakuje od radosti i počinje plesati poput Davida ispred Kovčega'', započeo je pojašnjavati Papa.

''Marija je, dakle, prikazana kao pravi Kovčeg saveza, koji uvodi u svijet utjelovljenog Gospodina. Mlada Djevica ide ususret neplodnoj starici i, noseći Isusa, postaje znak pohoda Boga koji pobjeđuje svaku neplodnost. Majka je ta koja se penje prema Judejskom gorju, da nam kaže da je Bog krenuo prema nama, kako bi nas tražio svojom ljubavlju i učinio da kličemo od radosti'', rekao je.

''U ovim dvjema ženama, Mariji i Elizabeti, očituje se Božji pohod čovječanstvu: jedna je mlada, a druga starija, jedna je djevica, a druga neplodna, ali obje su trudnoće 'nemoguće'. Tako Bog djeluje u našim životima: On čini mogućim čak i ono što se čini nemogućim, On stvara život čak i u neplodnosti'', istaknuo je Sveti Otac pa rekao okupljenima da se zapitaju iskrena srca vjeruju li da Bog djeluje u našim životima.

''Vjerujemo li da Gospodin, na skriven i često nepredvidiv način, djeluje u povijesti, čini čuda i djeluje u našim društvima obilježenim svjetovnim sekularizmom i određenom vjerskom ravnodušnošću? Postoji način da razlučimo imamo li to povjerenje u Gospodina. Evanđelje kaže da 'čim je Elizabeta čula Marijin pozdrav, zaigra joj od radosti čedo u utrobi'. Ovo je znak: 'poskoči'. Oni koji vjeruju, oni koji mole, oni koji dočekuju Gospodina, poskakuju u Duhu, osjećaju da se nešto iznutra pokreće, 'plešu' od radosti. I želio bih se zaustaviti na ovomu: 'skok vjere'. Iskustvo vjere prije svega stvara uzbuđenje pred životom. Skočiti znači biti 'dirnut iznutra', imati unutarnje uzbuđenje, osjetiti da se nešto miče u našem srcu. Ono je suprotnost ravnodušnom, hladnom srcu, koje prebiva u osrednjosti, koje se zatvara u ravnodušnost i postaje nepropusno, koje otvrdne, neosjetljivo na sve i svakoga, čak i na tragično odbacivanje ljudskog života, jer mnogi odbacuju emigrante, kao i brojnu nerođenu djecu i napuštene starce. Hladno i ravnodušno srce vuče život mehanički, bez strasti, bez poriva, bez želje. I od svega toga možemo se razboljeti u našem europskom društvu: cinizam, razočaranje, rezignacija, neizvjesnost, sveopća tuga. Netko ih je nazvao 'tužnim strastima': to je život bez radosnog uzbuđenja'', objasnio je Sveti Otac.

''Međutim, oni koji su rođeni od vjere, prepoznaju prisutnost Gospodina, poput djeteta u Elizabetinoj utrobi. On prepoznaje Njegovo djelovanje u procvatu dana i dobiva nove oči za gledanje stvarnosti; čak i usred poteškoća, problema i patnje, svaki dan vidi Božji pohod i osjeća da ga prati i podržava. Pred otajstvom osobnog života i izazovima društva, oni koji vjeruju imaju uzbuđenje, strast, san koji moraju njegovati, interes koji ih tjera da se osobno posvete. Zna da je Gospodin prisutan u svemu, zove, poziva na svjedočanstvo Evanđelja kako bi blagošću, po primljenim darovima i karizmama, gradili novi svijet'', rekao je.

''Iskustvo vjere, osim uzbuđenja pred životom, rađa i uzbuđenje pred bližnjim. U otajstvu Pohoda, naime, vidimo da se Božji pohod ne događa kroz izvanredne nebeske događaje, nego u jednostavnosti susreta. Bog dolazi na vrata obiteljske kuće, u nježnom zagrljaju dviju žena, u susretu dviju trudnoća punih čudesnosti i nade. I u ovom susretu postoji Marijina hitrost, Elizabetino čuđenje, radost dijeljenja'', pojasnio je.

Sjetimo se toga uvijek, pa i u Crkvi: Bog je odnos i posjećuje nas često kroz ljudske susrete, kada se znamo otvoriti drugima, kada postoji uzbuđenje za život onih koji svakodnevno prolaze pored nas i kada naše srce ne ostaje ravnodušno i neosjetljivo na rane onih koji su krhkiji. Naši metropole i mnoge europske zemlje, poput Francuske, u kojima koegzistiraju različite kulture i religije, u tom su smislu veliki izazov protiv ogorčenosti individualizma, protiv sebičnosti i zatvorenosti koji proizvode usamljenost i patnju. Učimo od Isusa da nas ganu oni koji žive pokraj nas, učimo od Njega koji, kad se suoči s umornim i iscrpljenim mnoštvom, osjeća suosjećanje i ganuće, ima poticaje  milosrđa pred ranjenim tijelom onih s kojima se susreće. Kao što kaže jedan od vaših velikih svetaca, 'moramo pokušati omekšati svoja srca, čineći ih osjetljivima na boli i bijede drugih, te moliti Boga da nam podari istinski duh milosrđa, a to je upravo Njegov vlastiti Duh', dok ne prepoznamo da su siromašni 'naši gospodari''', istaknuo je papa Franjo.

''Braćo, sestre, mislim na brojna 'kretanja' u Francuskoj, na povijest bogatu svetošću, kulturom, umjetnicima i misliocima, koji su fascinirali mnoge generacije. I danas naš život, život Crkve, Francuske, Europe treba ovo: milost uzbuđenja, novog skoka vjere, ljubavi i radosti. Trebamo ponovno otkriti strast i entuzijazam, ponovno otkriti ljepotu  zalaganja za bratstvo, ponovno se odvažiti na rizik ljubavi u obiteljima i prema najslabijima, te pronaći u Evanđelju milost koja preobražava i čini život lijepim'', rekao je.

Pogledajmo Mariju koja izlazi iz svoje komotnosti polazeći na put i uči nas da je Bog upravo takav: izvlači nas iz komocije, pokreće, tjera da 'skočimo', kao što se dogodilo Elizabeti. Želimo biti kršćani koji se molitvom susreću s Bogom, i s braćom s ljubavlju, koji se raduju, poskakuju, prihvaćaju vatru Božju te se prepuštaju današnjim pitanjima, izazovima Sredozemlja, vapaju siromaha, 'svetim utopijama' bratstva i mira koje čekaju da budu ostvarene'', pojasnio je.

''Zajedno s vama molim Djevicu Mariju, Notre Dame de la Garde, da bdije nad vašim životom, da čuva Francusku i cijelu Europu i da nam da poskakujemo u Duhu. Želio bih to učiniti riječima jednog vašeg pjesnika: 'Podne je. Vidim otvorenu crkvu. […] / Nemam što ponuditi niti što tražiti. / Samo dolazim, Majko, da te gledam. / Gledajući te, plačem od sreće, znajući ovo: / da sam tvoj sin i da si tu. […] / podne! / Da budem s tobom, Marijo, na ovom mjestu gdje si ti. […] / Jer si tu zauvijek, / jednostavno zato što si Marija, / jednostavno zato što postojiš, / Majko Isusa Krista, hvala!'' zaključio je svoju propovijed papa Franjo.