Papa Franjo: "Savez staraca i djece spasit će ljudsku obitelj"

Papa Franjo u današnjoj je katehezi govorio o starosti, rekavši kako ona ''jamči životno odredište koje više ne umire''. Svoju katehezu temeljio je na čitanju iz Knjige Danijelove (7,9-10). Obraćanje Svetoga Oca prenosimo u cijelosti.

– Draga braćo i sestre, dobar dan!

Riječi proročkog sna proroka Daniela, koje smo čuli, dozivaju viziju Boga koja je otajstvena, no istovremeno zadivljujuća. Nalazimo ju ponovno na početku Knjige Otkrivenja i odnosi se na uskrslog Isusa, koji se ukazuje vidiocu kao Mesija, Svećenik i Kralj, vječni, sveznajući i nepromjenjiv (1,12-15). On polaže svoju ruku na vidiočeva ramena i kaže mu: ''Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova.'' (rr. 17-18). Tako nestaje posljednja prepreka straha i tjeskobe koju je teofanija – očitovanje Boga – uvijek pobuđivala: Živi nas umiruje. I on je umro, ali sada zauzima mjesto koje mu je određeno: mjesto Prvog i Posljednjeg.   

U tom ispreplitanju simbola postoji aspekt koji nam možda pomaže da bolje razumijemo vezu ove teofanije s ciklusom života, vremenom povijesti, gospodstvom Boga nad stvorenim svijetom. Ovaj aspekt ima veze sa starošću. 

Viđenje prenosi dojam sile i snage, plemenitosti, ljepote i divote. Haljina, oči, glas, stopala, sve je sjajno. Međutim, kosa je bijela: kao vuna, kao snijeg. Kao kod staraca. Najrašireniji je biblijski izraz za označavanje starijih osoba "zaqen": od "zaqan", što znači "brada". Bijela kosa drevni je simbol vrlo dugog vremena, nezaboravne prošlosti, vječnog postojanja. Kod djece ne smijemo sve demitologizirati: slika drevnog Boga sa sijedom kosom nije bezvezan simbol. To je biblijska, plemenita i nježna slika. Figura koja se u Apokalipsi nalazi između zlatnih svijećnjaka poklapa se s figurom "Pradavnog danas" iz Danielova proročanstva. Stara je koliko i cijelo čovječanstvo, pa čak i više. Staro je i novo kao Božja vječnost.

U istočnim Crkvama svetkovina Susreta s Gospodinom, koja se slavi 2. veljače, jedan je od dvanaest velikih svetkovina u liturgijskoj godini. Ističe susret čovječanstva, koje predstavljaju starci Šimun i Ana, s Kristom Gospodinom, vječnim Sinom Božjim koji je postao čovjekom. Jedna od Njegovih prekrasnih ikona može se vidjeti u Rimu, u mozaicima u crkvi Svete Marije u Trasteveru.

Bizantska liturgija moli sa Šimunom: "Ovo je Onaj koji je rođen od Djevice: On je Riječ, Bog od Boga, Onaj koji se za nas utjelovio i spasio čovjeka". I nastavlja: ''Neka se danas otvore vrata neba: vječna Očeva Riječ, zadobivajući vremeniti početak, ne izlazeći iz njegova božanstva, svojom voljom predstavlja po Majci Djevici hramu Zakona te ga starac uzima u naručje". Ove riječi izražavaju ispovijest vjere prvih četiriju ekumenskih sabora, koja su sveta za sve Crkve. Ali Šimunova gesta također je najljepša ikona posebnog poziva starosti: prikazati djecu koja dolaze na svijet kao neprekinuti Božji dar, znajući da je jedno od njih Sin rođen u samoj Božjoj intimi, prije svih vjekova.
Starost, na svom putu prema svijetu u kojem će ljubav koju je Bog stavio u stvorenje konačno moći zračiti bez zapreke, mora učiniti ovu gestu Šimuna i Ane, prije njihova odlaska. Starost mora djeci svjedočiti o svom blagoslovu: ona se sastoji u njihovu uvođenju – lijepom i teškom – u otajstvo odredišta života koje nitko ne može uništiti. Čak ni smrt.

Svjedočanstvo staraca vjerodostojno je djeci: mladi i odrasli ne mogu ga učiniti tako autentičnim, tako nježnim, tako potresnim, kao što to mogu starci. Kad starac blagoslivlja život koji mu dolazi u susret, ostavljajući po strani sve zamjerke zbog života koji odlazi, to je neodoljivo. Svjedočanstvo starijih objedinjuje životne dobi i iste dimenzije vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. Bolno je – i štetno – vidjeti da su životne dobi zamišljene kao odvojeni svjetovi, koji se natječu jedni s drugima, pokušavajući živjeti jedan nauštrb drugoga. Čovječanstvo je drevno, vrlo drevno, ako pogledamo vrijeme na satu. Ali, Sin Božji, kojeg je rodila žena, Prvi je i Posljednji svih vremena. To znači da nitko ne može ispasti iz svoje vječne generacije, iz njegove sjajne snage, iz njegove blizine pune ljubavi.

Savez staraca i djece spasit će ljudsku obitelj. Možemo li, molim vas, vratiti djeci, koja moraju naučiti rađati se, nježno svjedočanstvo starijih koji posjeduju mudrost umiranja? Hoće li ovo čovječanstvo, koje uza sav svoj napredak izgleda kao jučer rođeni adolescent, moći vratiti milost starosti koja čvrsto drži obzor našeg odredišta? Smrt je svakako težak životni prolaz: ali i prolaz koji zatvara vrijeme neizvjesnosti i odbacuje po strani sat. Jer ljepota života, koji više ne prolazi, upravo tada počinje – zaključio je papa Franjo.

"Savez staraca i djece" na predivan je način ovjekovječen u Dvorani Pavla VI. u trenutku kad je maleni dječak došao do Pape, a Sveti Otac blagoslovio ga je učinivši znak križa na njegovu čelu.