Papa Franjo u Indoneziji: "Vjera, bratstvo, suosjećanje"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Ovdje su prisutni kardinali, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, laici i djeca, ali svi smo braća. Nije važno tko je Papa, tko je kardinal, tko biskup: svi smo braća. Svatko ima svoj zadatak kako bi Božji narod rastao i napredovao. Jeste li razumjeli? Pozdravljam kardinale, biskupe, svećenike, đakone, posvećene muškarce i žene, prisutne bogoslove i vjeroučitelje. Zahvaljujem predsjedniku Biskupske konferencije na njegovim riječima, kao i braći i sestrama koji su s nama podijelili svoja svjedočanstva.

Kao što smo spomenuli, geslo odabrano za ovaj apostolski pohod je "Vjera, bratstvo, suosjećanje". Mislim da su to tri vrline koje dobro izražavaju vaš put kao Crkve i vaš karakter kao naroda, koji je etnički i kulturalno vrlo raznolik, ali u isto vrijeme obilježen prirodnom težnjom prema jedinstvu i mirnom suživotu, kao što pokazuju tradicionalna načela Pancasile. Želio bih s vama promisliti o ovim trima riječima.

Prva je vjera. Indonezija je velika zemlja, s ogromnim prirodnim bogatstvom, u smislu flore, faune, energetskih izvora, sirovina itd. Takvo veliko bogatstvo moglo bi se, površno gledano, lako pretvoriti u razlog za ponos i preuzetnost, ali ako ga promatramo otvorenog uma i srca, može nas podsjetiti na Boga, na Njegovu prisutnost u kozmosu i u našim životima, kao što učimo iz Svetog pisma (usp. Post 1; Sir 42,15 - 43,33). Gospodin je, naime, taj koji sve to daje. Ne postoji ni jedan centimetar prekrasnog indonezijskog teritorija, ni trenutak života svakog od njegovih milijuna stanovnika koji nije Njegov dar, znak Njegove slobodne i dalekovidne ljubavi Oca. Gledanje na sve to poniznim dječjim očima, pomaže nam vjerovati, prepoznati se malenima i voljenima (usp.Ps 8), te njegovati osjećaje zahvalnosti i odgovornosti.

Agneza nam je govorila o našem odnosu prema stvorenom i prema našoj braći, posebno najpotrebitijima, koji treba biti obilježen osobnim i zajedničkim stilom ispunjenim poštovanjem, civiliziranošću i humanošću, sabranošću i franjevačkom ljubavlju.

Nakon vjere, druga riječ gesla je 'bratstvo'. Jedna pjesnikinja dvadesetog stoljeća upotrijebila je vrlo lijep izraz kako bi opisala ovaj stav: napisala je da biti braća znači voljeti jedni druge, prepoznajući se "različitima kao dvije kapi vode". [1] I to je upravo tako. Ne postoje dvije iste kapi vode, niti su dva brata, čak ni blizanci, potpuno identični. Živjeti bratstvo, dakle, znači prihvaćati jedni druge, prepoznati se jednakima u različitosti.

I to je vrijednost draga tradiciji indonezijske Crkve, koja se očituje u otvorenosti različitim stvarnostima koje ju čine i okružuju na kulturnoj, etničkoj, društvenoj i vjerskoj razini, cijeneći svačiji doprinos i velikodušno ga dajući u svakom kontekstu. To je važno, jer naviještati Evanđelje ne znači nametati ili suprotstavljati vjeru drugima, nego darovati i dijeliti radost susreta s Kristom (usp. 1Pt 3,15-17), uvijek s velikim poštovanjem i bratskom ljubavlju. U tome vas pozivam da uvijek ostanete takvi: otvoreni i prijatelji sa svima – ''ruku pod ruku'', kako je rekao don Maxi – proroci zajedništva u svijetu u kojem se čini da raste sklonost podjelama, nametanju i provociranju. Postoji jedna osoba koja unosi podjelu, sve dijeli, razdvaja, gdje god se nađe: u obitelji, zajednici, župi, Crkvi. To je đavao! Pazite na to: gdje je podjela, tu je đavao. Isus je onaj koji spaja, ujedinjuje, a đavao dijeli. Stoga, budite pažljivi!

Važno je pokušati doprijeti do svih, kao što nas je podsjetila sestra Rina, s nadom da ćemo moći prevesti ne samo tekstove Božje riječi nego i učenja Crkve na bahasa indonesia, kako bismo ih učinili dostupnima što većem broju ljudi. I Nikola je također to istaknuo, opisujući poslanje vjeroučitelja slikom "mosta" koji spaja. Ovo me je pogodilo i natjeralo da pomislim na prekrasan prizor u velikom indonezijskom arhipelagu, na tisuće "mostova srdaca" koji spajaju sve otoke, a još više na milijune takvih "mostova" koji spajaju sve ljude koji tamo žive! Ovdje je još jedna prekrasna slika bratstva: neizmjerni vezovi niti ljubavi koje prelaze mora, nadilaze prepreke i prihvaćaju svaku različitost, čineći sve "jednim srcem i jednom dušom" (usp. Dj 4,32).

Dolazimo do treće riječi: 'suosjećanje', koje je vrlo povezano s bratstvom. Kao što znamo, suosjećanje se zapravo ne sastoji u dijeljenju milostinje potrebitoj braći i sestrama, gledajući na njih s visoka, s ''kule'' vlastite sigurnosti i privilegija, nego naprotiv u tome da se približimo jedni drugima, ogolimo se svega onoga što nas može spriječiti da se sagnemo kako bismo istinski došli u dodir s onima koji su pokleknuli, i tako ih podigli i ponovno im dali nadu (usp. encikliku Fratelli tutti, 70). Suosjećati znači biti blizak, supatiti s bližnjima, biti uz osobu pokraj sebe. I ne samo to: to također znači prihvatiti njihove snove i želje za otkupljenjem i pravdom, brinuti se o njima, postati promotori i suradnici, uključiti i druge, proširiti "mrežu" i granice u velikom ekspanzivnom dinamizmu milosrđa (usp. ibid., 203).

Ima onih koji se boje samilosti, jer ju smatraju slabošću, a umjesto toga uzdižu, kao vrlinu, lukavstvo onih koji gledaju svoje interese, držeći distancu od svih, ne dajući se "dirnuti" od bilo čega ili bilo koga, misleći da će tako biti lucidniji i slobodniji u postizanju svojih ciljeva. Sjećam se jednog čovjeka, vrlo bogatog čovjeka iz Buenos Airesa, koji je samo uzimao, uzimao i nikada nije imao dovoljno. Kad je umro, rekli su za njega: ''Jadnik, toliko je samo zgrtao da nisu mogli zatvoriti grobnu raku jer je sve htio ponijeti sa sobom.'' Ali ovo je pogrješan način gledanja na stvarnost. Ono što održava svijet nisu kalkulacije interesa, koje općenito završavaju uništavanjem stvorenog i razdvajanjem zajednica, već milosrđe koje se daje. Suosjećanje ne zamagljuje stvarnu viziju života, naprotiv, ono čini da stvari vidimo bolje, u svjetlu ljubavi. Također želim još nešto istaknuti: đavao ulazi kroz džepove! Pazimo na to!

U tom pogledu, čini mi se da portal ove katedrale svojom arhitekturom vrlo dobro sažima ono što smo rekli, u marijanskom ključu. Zapravo, podupire ga, u središtu šiljastog luka, stup na kojem je postavljen kip Djevice Marije. Tako nam pokazuje Majku Božju ponajprije kao uzor vjere, simbolički podupirući svojim malim "da" (usp. Lk 1,38) cjelokupnu izgradnju Crkve. Njezino krhko tijelo, naslonjeno na stup, na stijenu koja je Krist, kao da zapravo nosi težinu cijele konstrukcije, kao da želi reći da ona, djelo ljudskog rada i domišljatosti, ne može sama sebe održati. Marija se zatim pojavljuje kao slika bratstva, u gesti dobrodošlice, usred glavnog portala, svima koji žele ući. Naposljetku, Ona je također ikona suosjećanja, u svojoj bdjenju i zaštiti Božjeg naroda koji se s radošću i žalostima, nevoljama i nadama okuplja u Očevoj kući.

Draga braćo i sestre, želio bih zaključiti ovaj razgovor preuzimajući ono što je sveti Ivan Pavao II., koji je ovdje bio prije nekoliko desetljeća, rekao obraćajući se biskupima, svećenicima i redovnicima. Citirao je stih Psalma: ''Laetentur insulae multae – Neka se raduju svi otoci'' (96,1) i pozvao svoje slušatelje da to ostvare, ''svjedočeći radost uskrsnuća i dajući […] život tako da se i dalji otoci mogu radovati slušajući Evanđelje, čiji ste vi pravi propovjednici, učitelji i svjedoci'' (Susret s biskupima, klerom i redovnicima Indonezije, Jakarta, 10. listopada 1989.).

I ja vam ponavljam ovaj poticaj i potičem vas da nastavite svoje poslanje jaki u vjeri, otvoreni svima u bratstvu i bliski svakome u suosjećanju. Blagoslivljam vas i zahvaljujem vam za mnogo dobra koje činite svaki dan! Molim za vas i molim vas da molite za mene. Hvala.