Papa: "Biti Crkva koja u ime Krista stoji usred patničkog života naroda i prlja ruke za narod"

Papa Franjo danas se u Južnom Sudanu, u katedrale svete Tereze, susreo s biskupima, svećenicima, đakonima, posvećenim osobama i bogoslovima.

Govor pape Franje prenosimo u cijelosti:

Draga braćo biskupi, svećenici i đakoni,
dragi redovnici i redovnice, dragi bogoslovi, dobro jutro!

Dugo sam gajio želju da vas susretnem; za ovo danas želim zahvaliti Gospodinu. Zahvalan sam nadbiskupu Tombeu Trilleu na njegovu pozdravu i svima vama na vašoj prisutnosti; neki su hodali danima da budu ovdje! U srcu uvijek držim urezane neke trenutke doživljene prije ovog posjeta: slavlje u Svetom Petru 2017. godine, tijekom kojeg smo Bogu uzdigli svoju molitvu za dar mira; kao i duhovne vježbe 2019. s političkim vođama, pozvanim kako bi kroz molitvu u svojim srcima donijeli čvrstu odluku da će težiti pomirenju i bratstvu u zemlji. Ovo nam je prije svega potrebno: prihvatiti Isusa, naš mir i našu nadu.

U svom jučerašnjem govoru bio sam inspiriran tokom rijeke Nil, koja presijeca vašu zemlju kao da je njezina okosnica. U Bibliji se voda često povezuje s djelovanjem Boga Stvoritelja, samilošću kojom gasi našu žeđ kad se nađemo kako lutamo pustinjom, milosrđem kojim nas čisti kad padnemo u močvare grijeha. U krštenju nas je posvetio "vodom koja rađa i obnavlja u Duhu Svetom" (usp. Tt 3,5). Upravo iz biblijske perspektive želio bih se ponovno osvrnuti na vode Nila. S jedne strane, u korito ovog potoka slijevaju se suze naroda uronjenog u patnju i bol, izmučenog nasiljem; narod koji može moliti poput psalmista: "Kraj rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo" (Ps 137,1). Doista, vode velike rijeke skupljaju vapaje vaših zajednica, krik boli tolikih slomljenih života, dramu naroda koji bježi, bol ženskih srdaca i strah utisnut u očima djece. U isto vrijeme, međutim, vode velike rijeke vraćaju nas na priču o Mojsiju i stoga su znak oslobođenja i spasenja: štoviše, Mojsije je bio spašen iz tih voda i, vodeći svoju obitelj usred Crvenog mora, postao je oruđem oslobođenja, ikonom pomoći Boga koji vidi nevolju svoje djece, čuje njihov vapaj i silazi da ih oslobodi (vidi Izl 3,7). Gledajući priču o Mojsiju, koji je vodio Božji narod kroz pustinju, zapitajmo se što znači biti Božji službenik u povijesti obilježenoj ratom, mržnjom, nasiljem i siromaštvom. Kako vršiti službu u ovoj zemlji, uz obalu rijeke okupane tolikom nevinom krvlju, dok su lica ljudi koji su nam povjereni izbrazdana suzama boli?

Kako bih pokušao odgovoriti, želio bih se zadržati na dvama Mojsijevim stavovima: poslušnosti i posredovanju.

Prvo što upada u oči u priči o Mojsiju jest njegova poslušnost Božjoj inicijativi. Ne smijemo, međutim, misliti da je oduvijek bilo tako: isprva je tvrdio da se sam bori protiv nepravde i ugnjetavanja. Spašen od strane faraonove kćeri u vodama Nila, kad je otkrio svoj identitet, dopustio je da ga dirne patnja i poniženje njegove braće, toliko da je jednog dana odlučio sam istjerati pravdu, ubivši Egipćanina koji je maltretirao Židova. Nakon ovog događaja, međutim, morao je pobjeći i ostati u pustinji mnogo godina. Tamo je doživio neku vrstu unutarnje pustinje: mislio je suočiti se s nepravdom vlastitim snagama, a sada se, kao posljedica toga, našao kao bjegunac, morao se skrivati, živjeti u samoći, doživljavajući gorak osjećaj neuspjeha. Koja je bila Mojsijeva grješka? Mislio je da je on centar, oslanjao se samo na svoju snagu. Ali, tako je postao zarobljenikom najgorih ljudskih metoda, kao što je odgovaranje nasiljem na nasilje.

Ponekad se nešto slično može dogoditi i u našim životima kao svećenika, đakona, redovnika i bogoslova: duboko u sebi mislimo da smo središte, da se možemo pouzdati, ako ne u teoriji, onda barem u praksi, gotovo isključivo u svoje snage; ili, kao Crkva, da možemo pronaći odgovor na patnje i potrebe ljudi ljudskim sredstvima, kao što su novac, lukavstvo, moć. No, naše djelovanje dolazi od Boga: On je Gospodin i pozvani smo da budemo poslušno oruđe u Njegovim rukama. Mojsije to saznaje kad mu jednog dana Bog dolazi ususret, ukazujući mu se "u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma" (Izl 3,2). Mojsije dopušta da ga privuče, ostavlja mjesta čuđenju, stavlja se u stav poslušnosti kako bi dopustio da ga obasja čar te vatre, pred kojom misli: "Hajde da priđem i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva." (r. 3). Ovo je poslušnost koja služi našoj službi: pristupiti Bogu s čuđenjem i poniznošću, dopustiti da nas On privuče i vodi; prvenstvo trebamo dati Bogu, a ne nama, povjeriti se Njegovoj Riječi prije nego što upotrijebimo svoje riječi, krotko prihvatiti Njegovu inicijativu prije nego što se usredotočimo na svoje osobne i crkvene projekte.

Upravo time što dopuštamo da nas se oblikuje poslušnošću, služimo na obnovljen način. Pred Dobrim Pastirom shvaćamo da nismo plemenske vođe, nego suosjećajni i milosrdni pastiri; nismo gospodari naroda, nego sluge koji se saginju da operu noge svojoj braći i sestrama; nismo svjetovna organizacija koja upravlja zemaljskim dobrima, nego smo zajednica Božje djece. Učinimo, dakle, ono što je Mojsije učinio pred Bogom: izujmo svoje sandale s poniznim poštovanjem (usp. r. 5), skinimo sa sebe svoju ljudsku preuzetnost i dopustimo da nas Gospodin privuče i njegujemo susret s Njim u molitvi. Prianjajmo uz Božje otajstvo svaki dan, kako bi spalio šipražje naše oholosti i naših neumjerenih ambicija te nas učinio poniznim suputnicima onih koji su nam povjereni.

Očišćen i obasjan božanskim ognjem, Mojsije postaje oruđem spasenja za svoj napaćeni narod; poslušnost prema Bogu čini ga sposobnim posredovati za svoju braću. Ovo je drugi stav o kojem bih vam želio govoriti: zagovor. Mojsije je doživio suosjećajnog Boga koji ne ostaje ravnodušan na vapaj svoga naroda i silazi da ga oslobodi. Lijep je ovaj glagol: sići. Bog svojom blagošću prema nama dolazi među nas do te mjere da po Isusu preuzima naše tijelo, iskusivši našu smrt i naš pakao. Uvijek silazi kako bi nas ponovno dignuo. Tko god ga iskusi, navodi se da ga oponaša. Tako i Mojsije koji "silazi" među svoje: učinit će to nekoliko puta tijekom prolaska kroz pustinju. Naime, u najvažnijim i najtežim trenutcima on se uspinje i silazi s brda Božje prisutnosti kako bi zagovarao ljude, odnosno smjestio se unutar njihove povijesti da bi ih približio Bogu. Zagovarati nekoga ne znači samo "moliti za nekoga", kako često mislimo. Etimološki to znači "napraviti korak u sredinu", učiniti korak tako da se postavi u središte situacije (C. M. MARTINI, Un grido di intercessione, Milano, 29. siječnja 1991.); posredovati stoga znači sići među ljude, "graditi mostove" koji ih povezuju s Bogom.

Od pastira se traži da razvijaju upravo to umijeće "hodanja usred": usred patnje i suza, usred gladi za Bogom i žeđi za ljubavlju braće i sestara. Naša prva dužnost nije biti savršeno organizirana Crkva, nego Crkva koja u ime Krista stoji usred patničkog života naroda i prlja ruke za narod. Svoju službu nikad ne smijemo vršiti tražeći vjerski i društveni ugled, nego hodajući među ljudima i zajedno s njima, učeći slušati i razgovarati, surađujući, mi službenici,s laicima. Ovdje bih želio ponoviti važnu riječ: zajedno. Biskupi i svećenici, svećenici i đakoni, župnici i bogoslovi, zaređeni službenici i redovnici, uvijek njegujući poštovanje čudesne osobitosti redovničkog života: nastojimo nadvladati napast individualizma i osobnih interesa. Jako je žalosno kad pastiri nisu sposobni za zajedništvo, ne mogu surađivati, čak se i međusobno ignoriraju! Njegujmo međusobno poštovanje, bliskost, konkretnu suradnju. Ako se to ne događa među nama, kako to možemo propovijedati drugima?

Vratimo se Mojsiju i, da bismo produbili umijeće zagovora, pogledajmo njegove ruke. Sveto pismo u tom pogledu nudi nam tri slike: Mojsija sa štapom u ruci, Mojsija s raširenim rukama, Mojsija s rukama podignutim prema nebu.

Prva slika, ona Mojsija sa štapom u ruci, govori nam da on posreduje proročanstvom. Tim će štapom činiti čuda, znakove prisutnosti i snage Božje, u čije ime govori, glasno osuđujući zlo koje ljudi trpe i tražeći od faraona da ga pusti. Braćo i sestre, da bismo zagovarali u ime našeg naroda, i mi smo pozvani podići svoj glas protiv nepravde i zlouporabe vlasti, koje gaze ljude i služe se nasiljem za upravljanje poslovima u sjeni sukoba. Ako želimo biti pastiri koji posreduju, ne možemo ostati neutralni pred boli uzrokovanom nepravdom i nasiljem jer, gdje su žena ili muškarac povrijeđeni u svojim temeljnim pravima, Krist je uvrijeđen. S radošću sam poslušao svjedočanstvo patera Luke da Crkva nikad ne prestaje vršiti službu koja je i proročka i pastoralna. Hvala vam! Hvala vam jer, ako postoji iskušenje kojeg se moramo čuvati, to je upravo iskušenje da stvari ostavimo onakvima kakve jesu i da nas ne zanimaju situacije zbog straha od gubitka privilegija i pogodnosti.

Druga slika: Mojsije s raširenim rukama. On je, kaže Sveto pismo, "držao ruku ispruženu nad morem" (Izl 14,21). Njegove ispružene ruke znak su da Bog djeluje. Kasnije će Mojsije držati ploče Zakona u rukama (vidi Izl 34,29) kako bi ih pokazao narodu; njegove ispružene ruke ukazuju na blizinu Boga koji djeluje i prati svoj narod. Proroštvo nije dovoljno da se oslobodi od zla, treba ispružiti ruke našoj braći i sestrama, podržati njihov hod. Možemo zamisliti Mojsija kako pokazuje put i rukuje se sa svojima kako bi ih ohrabrio da idu naprijed. Četrdeset godina, kao starac, ostao je uz svoje: to je blizina. A to nije bio lak zadatak: često je morao oživljavati malodušan i umoran narod, gladan i žedan, koji se prepustio mrmljanju i lijenosti. A da bi izvršio tu zadaću, morao se boriti i sam sa sobom, jer ponekad je doživljavao trenutke tame i pustoši, kao što je bio onaj u kojem je rekao Gospodinu: ''Zašto zlostavljaš slugu svoga? Zašto nisam stekao milost u tvojim očima kad si na me uprtio teret svega ovog naroda? [...] Ja sâm ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me." (Br 11,11.14). Pa ipak, Mojsije se nije povukao: uvijek blizu Boga, nikad se nije udaljio od svojih. I mi imamo ovu zadaću: ispružiti ruke, podići našu braću, podsjetiti ih da je Bog vjeran svojim obećanjima, poticati ih da idu naprijed. Ruke su nam "pomazane Duhom" ne samo za svete obrede nego i da potaknemo, pomognemo, pratimo ljude da izađu iz onoga što ih blokira, zatvara, tjera u strah.

Na kraju – treća slika – ruke uzdignute prema nebu. Kad narod padne u grijeh i sagradi sebi zlatno tele, Mojsije se opet penje na Goru – pomislimo koliko strpljenja! – i izgovara molitvu koja je prava borba s Bogom da ne napusti Izraela. Ide tako daleko da kaže: ''Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti... Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao.'' (Izl 32,31-32). Do kraja staje na stranu naroda, uzdiže ruku u njihovu korist. Ne misli spasiti samo sebe, ne prodaje narod za svoje interese! On posreduje, bori se s Bogom; drži uzdignute ruke u molitvi dok se njegova braća bore u nizini (usp. Izl 17,8-16). Naša je zadaća kao zagovornika podržavati borbe naroda molitvom pred Bogom, privlačiti oproštenje, upravljati pomirenjem kao posrednici Božjeg milosrđa koje oprašta grijehe!

Dragi naši, ove proročke ruke, ispružene i uzdignute, koštaju truda. Biti proroci, suputnici, zagovornici, pokazati svojim životom otajstvo Božje blizine svom narodu može zahtijevati i sam život. Mnogi svećenici, redovnici i redovnice – čuli smo to u svjedočanstvu sestre Regine – bili su žrtve nasilja i napada u kojima su izgubili živote. Oni su zapravo ponudili svoje postojanje za Evanđelje, a njihova blizina braći i sestrama prekrasno je svjedočanstvo koje nam ostavljaju i koje nas poziva da nastavimo njihov hod. Možemo se prisjetiti svetog Daniela Combonija koji je sa svojom braćom misionarima izvršio veliko djelo evangelizacije u ovoj zemlji: rekao je da misionar mora biti spreman učiniti sve za Krista i za Evanđelje, te da je potrebna odvažnost duše i velikodušnost koje znaju patiti i umrijeti za Afriku.

Stoga bih vam želio zahvaliti za ono što činite usred tolikih iskušenja i poteškoća. Hvala vam u ime cijele Crkve za vašu predanost, vašu hrabrost, vaše žrtve, vašu strpljivost. Želim vam, draga braćo i sestre, da uvijek budete velikodušni pastiri i svjedoci, naoružani samo molitvom i ljubavlju, koji poslušno dopuštaju da ih Božja milost iznenadi i da postanu oruđe spasenja za druge; proroci blizine koji prate narod, zagovornici uzdignutih ruku. Čuvala vas Sveta Djevica. I molim vas, ne zaboravite moliti za mene.