Papa: 'Poziv na slobodu očituje se u sposobnosti da naviještamo Radosnu vijest poštujući ono dobro i istinito u kulturama'
Papinu katehezu s opće audijencije srijedom prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U našem tijeku kateheze o Poslanici Galaćanima, uspjeli smo usredotočiti se na ono što je za svetog Pavla središnja bit slobode: činjenica da smo smrću i uskrsnućem Isusa Krista oslobođeni ropstva grijeha i smrti. Drugim riječima: slobodni smo jer smo oslobođeni; oslobođeni po milosti, oslobođeni po ljubavi koja postaje vrhovni i novi zakon kršćanskog života.
Danas bih želio naglasiti kako nas ta novost života otvara prihvaćanju svakom narodu i kulturi, a istovremeno svaki narod i kulturu otvara za veću slobodu. Sveti Pavao kaže da za one koji se drže Krista više nije važno jesu li Židovi ili pogani. Jedino što je važno jest 'vjera ljubavlju djelotvorna' (Gal 5,6). Pavlovi neprijatelji napali su ga zbog ove novosti, tvrdeći da je ovaj položaj zauzeo u korist pastoralnog djelovanja, to jest da 'svima udovolji', minimalizirajući uredbe njemu bliske vjerske tradicije. Kao što možemo vidjeti, kritika svake evanđeoske novosti nije samo stvar današnjice, već iza sebe ima dugu povijest. Međutim, Pavao ne šuti. Odgovara britko: 'Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.' (Gal 1,10). Već u svojoj Prvoj poslanici Solunjanima izrazio se na sličan način, rekavši da se u svom propovijedanju nikad nije koristio 'ni laskavom riječju (…) ni prikrivenom pohlepom (...) niti je tražio ljudsku slavu' (1 Sol 2,5-6).
Pavlova misao pokazuje se još jednom kao duboko nadahnuće. Za njega prihvaćanje vjere uključuje ne odricanje od srca kultura i tradicija, već samo od onoga što može spriječiti novost i čistoću Evanđelja, jer sloboda koju smo stekli smrću i uskrsnućem Gospodnjim ne ulazi u sukob s kulturama, s tradicijama koje smo primili, već u njih uvodi novu slobodu, oslobađajuću novost, onu Evanđelja. Oslobođenje dobiveno krštenjem omogućava nam stjecanje punog dostojanstva djece Božje, tako da se, iako smo dobro ucijepljeni u svoje kulturološke korijene, istovremeno otvaramo univerzalnosti vjere koja ulazi u svaku kulturu, prepoznaje klicu prisutne istine i razvija ih dovodeći do punine dobro sadržano u njima.
U pozivu na slobodu otkrivamo istinski smisao inkulturacije Evanđelja: biti sposobnima navijestiti Radosnu vijest Krista Spasitelja, poštujući ono što je dobro i istinito u kulturama. To nije lako! Mnogo je iskušenja nametanja vlastitog modela života, kao da je napredniji i privlačniji. Koliko je pogrješaka u povijesti evangelizacije učinjeno u želji da se nametne jedinstveni kulturalni model! Ponekad se nije odustajalo čak ni od nasilja da bi se nametnulo nečije gledište. Na taj je način Crkva lišena bogatstva tolikih lokalnih, autohtonih načina izražavanja koji sa sobom nose kulturnu tradiciju čitavog naroda. Ali, to je upravo suprotno od kršćanske slobode!
Ukratko, Pavlova vizija slobode potpuno je osvijetljena i oplođena otajstvom Krista, koji je svojim utjelovljenjem – kako kaže II. vatikanski koncil – na određen način bio sjedinjen sa svakim čovjekom (usp. pastoralna konstitucija 'Gaudium et spes', 22). Otuda i dužnost poštovanja kulturalnog podrijetla svake osobe, stavljajući ju u prostor slobode koji nije ograničen nikakvim nametanjem koje diktira jedna dominantna kultura. To je smisao nazivanja katolicima, govorenja o Katoličkoj Crkvi: nije sociološka denominacija ona koja nas razlikuje od drugih kršćana; 'katolički' je pridjev koji znači 'univerzalan'. To znači da Crkva u sebi, u samoj svojoj prirodi, ima otvorenost prema svim narodima i kulturama svih vremena, jer Krist je rođen, umro i uskrsnuo za sve.
S druge strane, kultura je po svojoj prirodi u neprestanoj preobrazbi. Zamislite kako smo pozvani naviještati Evanđelje u ovom povijesnom trenutku velikih kulturnih promjena, gdje se čini da sve naprednija tehnologija ima prednost. Ako bismo se pretvarali da govorimo o vjeri kao što se to činilo u prošlim stoljećima, riskirali bismo da nas nove generacije ne razumiju. Sloboda kršćanske vjere ne ukazuje na statičnu viziju života i kulture, već na dinamičnu. Stoga ne tvrdimo da posjedujemo slobodu. Dobili smo ju kao dar za čuvanje. Sloboda je ta koja od svakog zahtijeva da bude na neprestanom putovanju, usmjeren prema njezinoj punini. To je stanje hodočasnika; to je stanje putnika, u kontinuiranom izlasku – egzodusu: oslobođeni ropstva kako bismo koračali prema punini slobode.
