Pobožnost svetom Josipu i svjedočanstvo ginekologa Ivana Zmijanovića o pobačaju

Misno slavlje predvodio je fra Krunoslav Albert, karlovački gvardijan, u koncelebraciji s paterom Marianom Passerinijem, predstojnikom Kuće brata Ivana Bonifacija Pavletića u Kutini i mons. Antunom Senteom, rektorom svetišta. 

Evanđelje je navijestio i propovijedao fra Ivan Ivanković, đakon na đakonskoj službi u franjevačkom samostanu u Karlovcu. Josipovo svetište ispunili su hodočasnici iz Karlovca, Kutine, Siska, Splita, Kaštela, Marine i drugih hrvatskih mjesta. Liturgijsko pjevanje animirali su članovi župnog zbora Svete Trojice uz orguljsku pratnju Darka Fogine. 

Pri kraju misnog slavlja, kojemu je prethodila pobožnost sv. Josipu, svjedočanstvo vjere podijelio je Ivan Zmijanović, uži specijalist fetalne medicine u Općoj bolnici Šibensko-kninske županije. Zmijanović već 20 godina radi u ginekološkoj ambulanti u Šibenskoj bolnici. Zbog prirode posla, kazao je, susretao se i s abortusima, a sve je počelo tijekom studentskih dana.

– Sjećam se kako smo na jednom kolegiju s profesorom raspravljali o abortusu. Pitao nas je jesmo li za ili protiv abortusa. Nakon određene diskusije, svi smo se složili za pobačaj. Tada, u studentskim danima, nisam ni slutio da ću osobno biti uključen u abortuse. Pri završetku fakulteta, krenuo sam na specijalizaciju. Prijavljivao sam se na sve, osim na ginekologiju. Šest godina sam se prijavljivao, a onda je došao trenutak odluke hoću li ostati liječnik opće prakse ili idem na specijalizaciju. Na ponudi je bila samo jedna specijalizacija – ginekologija. Prijavio sam se na nju. Prva stvar koju nas tada nauče jest kako izvršiti pobačaj. Nije se tada još toliko pričalo o prizivu savjesti. U početku rada u ginekološkoj ordinaciji, smatrao sam kako žena ima pravo na prekid trudnoće, a tko sam ja da to uskraćujem? – kazao je Zmijanović. 

Kada bi mu se pojavila dilema oko izvršenja pobačaja, odlazio je na ispovijed kod ondašnjeg bolničkog kapelana, fra Mate Topića, koji ga je poučavao kako ne smije osuđivati osobu koja mu dolazi, već čin koji ona želi. 

– U Šibeniku smo od 1995. do 2015. imali savjetovalište za trudnice. Oko 250 žena u tom je periodu odustalo od pobačaja. Na tragu uspjeha savjetovališta i novi je zakon kojim se poručuje da žena prije prekida trudnoće mora otići na savjetovanje. Bolnički me kapelan poticao da, usprkos tomu što bi žene otišle na savjetovanje, i dalje razgovaram s njima – otkrio je Zmijanović, pa dodao da su više od 70 posto žena koje bi zatražile pobačaj bile one koje nisu željele treće ili četvrto dijete, a bile su u braku ili u stabilnoj vezi.

No, iako je imao uspjeha u odvraćanju žena od pobačaja, ipak je nastavio sudjelovati u njima. Zanimljivo, cijelo to vrijeme u njemu se javljala želja za čitanjem Biblije, koju je konstantno ignorirao, no na kraju je popustio. 

– Što sam više sudjelovao u pobačajima, to je moje srce postajalo tvrđe. Imao sam manje suosjećanja, u mojim su očima žene bile krive što ja radim pobačaje, jer ne bih ih radio da one ne dolaze. Krenuo sam čitati Bibliju. Na svetkovinu Krista Kralja u Evanđelju se opisuje suđenje Kristu. Pomislio sam kako su mogli biti tako okrutni prema Kristu, a onda sam shvatio da ja nisam drugačiji. Židovi koji traže Isusovu smrt kao roditelji su koji traže smrt svojeg nerođenog djeteta, a to ne mogu bez liječnika, kao što Židovi nisu mogli bez Pilata osuditi Isusa na smrt. Pronašao sam se u toj slici, jer ja sam bio onaj koji je protiv Isusa. Od tada sam prestao izvršavati pobačaje, pozvavši se na priziv savjesti – kazao je doktor Zmijanović, pa istaknuo da se prečesto u društvu zanemaruje uloga muškarca kao čuvara ženine trudnoće. 

– U pobačaju, fokus se svodi na ženu, ona je svima kriva, dok se muškarac samo izmakne. Većina žena koja rade pobačaje napuštene su od svojih muškaraca. Većina muževa ne shvaća da je odgovornost zaštite života na njima. Kad bi muškarci shvatili da su zaštitnici žene, bilo bi manje pobačaja – zaključio je dr. Zmijanović.