Povijest jubilejskih godina

Ususret Svetoj godini, Jubilarnoj 2025. dobro se prisjetiti kako je sve krenulo. Portal katoličkih teologa Vjera i djela, donosi članak pod nazivom ,,Jubilejska godina u povijesti Crkve''. Autorica je mr. Snježana Majdandžić-Gladić. Sadržaj prenosimo u cijelosti. 

Počeci slavljenja Jubilejske godine u Katoličkoj Crkvi sežu do pape Bonifacije VIII. koji je otvorio prvi Jubilej 22. veljače 1300. bulom Antiquorum habet fida relatio, s nakanom da se slavi svakih 100 godina. Bilo je to vrijeme velikih ratova, smrtonosnih zaraznih bolesti i drugih pošasti pa se među vjernicima javila želja za snažnijim duhovnim životom i rastom u svetosti. Mnogi su odlučili pješačiti do Rima kako bi se pomolili na grobovima apostolskih prvaka i dobili blagoslov Svetog Oca te tako milošću Božjom stekli snagu i utjehu za nastavak života. Širenjem glasina da će svi oni koji o stogodišnjici pohode baziliku Svetog Petra dobiti oproštenje grijeha, vjernici su u velikom broju pristigli u Rim na Božić 1299., a kako je Papa ostao zadivljen njihovom vjerom, proglasio je „godinu oproštenja svih grijeha“. Propisao je da za oprost u Svetoj godini hodočasnici Rimljani moraju pohoditi grobove apostolskih prvaka, u bazilikama Svetog Petra i Svetog Pavla izvan zidina, 30 puta u godini, a stranci 15 puta. Ta će obveza ostati sve do 20. st., kada se broj obveznih pohoda postupno smanjuje 1900., 1933. i 1950., a papa Pavao VI. 1975. odredio je da je dovoljan jedan posjet jednoj bazilici.

Pretpostavlja se da je na prvi Jubilej stiglo najmanje dva milijuna vjernika, a među hodočasnicima najvjerojatnije je bio i pjesnik Dante Alighieri, koji Svetu godinu spominje u svom prvom djelu, romanu Vita nova, u XVIII. pjevanju Pakla, a u XXXI. pjevanju Raja spominje hodočasnike iz Hrvatske. Među hodočasnicima bili su i slikari Cimabue i Giotto te grof Karlo od Valoisa, brat francuskog kralja Filipa IV.

Uvođenje Jubilejske godine u Katoličku Crkvu pokazuje da njezino značenje nije bitno vezano uz ono koje je bilo u Starom zavjetu, posebno prepoznatljivo po isticanju milosrđa i socijalne pravednosti, nego je više usmjereno prema primanju oprosta od vremenitih kazni i u tom smislu kao briga za vječno spasenje. Jubilej je tako postao spona između ovozemaljskog i nebeskog, svojevrsna anticipacija zagrobnog života i izraz vjere u njegovo postojanje. Ipak, uz Božje će milosrđe biti naglašeno i ono između ljudi, kao i vrijednost kršćanskog zajedništva.

Od 1309. do 1378. Apostolska Stolica bila je premještena u francuski Avignon, a za to su vrijeme mnogi molili da se ne čeka 1400. godina kao godina narednog Jubileja, nego da se ona organizira 1350. Uz tegobne povijesne okolnosti, kao temeljni razlog navodi se smanjenje broja godina za 50 s nakanom da vjernici imaju mogućnost za života jednom hodočastiti u Rim i dobiti oproštenje grijeha. Taj je prijedlog prihvatio papa Klement VI. i bulom Unigenitus Dei Filius 1343. smanjio razmak između godina na 50 te uveo baziliku Svetog Ivana na Lateranu među bazilike koje treba obići. Iako je harala kuga, a Rim je prethodne godine bio pogođen razornim potresom, Vječni je grad u Jubileju 1350. pohodilo više od milijun i pol hodočasnika.

Papa Grgur XI. bulom Salvator noster Dominus 1373. odredio je da se radi jubilejskog oprosta treba obići i bazilika Svete Marije Velike, a tu je odluku potvrdio papa Urban VI. i bulom Salvator noster Unigenitus 8. travnja 1389. odredio da se Jubilej treba slaviti svake 33 godine, kao spomen na ovozemaljski Isusov vijek. Izvan ranije propisanog vremenskog okvira Jubilej je slavljen 1390., ali nije sačuvana bula najave, iako postoje druga svjedočanstva iz kojih se saznaje da je papa Urban VI. umro pa je organizaciju preuzeo njegov nasljednik papa Bonifacije IX. Isti je papa otvorio i Jubilej 1400., ali ni za njega nije nikad pronađena bula koja ga najavljuje. Isto se odnosi i na narednu Jubilejsku godinu, koju je papa Martin V. proslavio 1423., 33 godine nakon Jubileja 1390. Iako se u nekim izvorima može pronaći podatak da je Jubilej slavljen 1425. te da je papa Martin V. tada uveo obred otvaranja Svetih vrata, i to u papinskoj bazilici Svetog Ivana na Lateranu, drugi smatraju da je to malo vjerojatno.

Naredni je Jubilej slavljen 1450., vraćajući se na vremenski razmak od 50 godina, a najavio ga je papa Nikola V. bulom Immensa et innumerabilia od 19. siječnja 1449. On je Jubileju dao naziv Sveta godina. Tijekom nje, na Duhove, kanoniziran je fra Bernardin Sijenski, a također je održan Generalni kapitul Manje braće u samostanu Aracoeli, što je pridonijelo da broj hodočasnika vrlo poraste.

Papa Pavao II. bulom Ineffabilis providentia od 19. travnja 1470. izričito je odredio da hodočašće tijekom Jubileja mora sadržavati posjet bazilikama Svetog Petra, Svetog Pavla izvan zidina, Svete Marije Velike i Svetog Ivana na Lateranu, kao i da se Sveta godina od 1475. treba slaviti svakih 25 godina. Budući da je Pavao II. umro prije Jubileja, njegove je odredbe i najavljenu Jubilejsku godinu potvrdio papa Siksto IV. 29. kolovoza 1473. bulom Quemadmodum operosi. Jubilej je bio vrlo posjećen, zahvaljujući posebno tiskarskom stroju, izumu Nijemca Johannesa Gutenberga, a koji je omogućio širenje propagandnih materijala i tako privukao veliki broj hodočasnika. Također, za tu je prigodu Papa poduzeo niz arhitektonskih i urbanističkih pothvata: naredio je gradnju Sikstinske kapele i Sikstovog mosta preko rijeke Tiber, a svoj su obol u umjetničkom uzdizanju grada dali Botticelli, Signiorelli, Perugino, Verroccio, Ghirlandaio, Pinturicchio, Melozzo da Forli i drugi.

Jubilej 1500. označavao je okruglu godinu i pripreman je s posebnom pozornošću, a najavljen je bulom pape Aleksandra VI. Inter curas multiplices od 20. prosinca 1499. Dok jedni navode da je taj papa uveo novinu u vidu otvaranja i zatvaranja Svetih vrata na početku i kraju Svete godine, drugi tvrde da je taj obred slavljen 75 godina ranije, a Aleksandar VI. odredio je samo da se vrata na sve četiri bazilike otvaraju istovremeno, dok je on sam otvorio ona na bazilici Svetoga Petra. Te će bazilike ostati trajno kao bazilike jubileja, osim u posebnim okolnostima, kao kad je npr. bazilika Svetog Petra izvan zidina izgorjela u požaru 1823., a nova bila u izgradnji, pa je za Jubilej 1825. zamijenjena bazilikom Svete Marije u Trastevereu.

Uglavnom u pravilnom ritmu od 25 godina nastavile su se slaviti Jubilejske godine, a zbog političkih i ratnih okolnosti izostale su 1800., 1850. i 1875. Uz redovite, valja spomenuti i izvanredne Jubilejske godine, npr. 1933., koju je papa Pio XI. proglasio prigodom 1900. obljetnice našeg otkupljenja, zatim 1983., koju je prigodom 1950. obljetnice otkupljenja proglasio papa Ivan Pavao II., te zadnju – Godinu milosrđa, koju je otvorio papa Franjo u prosincu 2015., a zatvorio u studenom 2016. Izvanredni Jubileji proglašavaju se za neke značajne događaje, mogu trajati od nekoliko dana do godine i mogu se odnositi na određene regije ili Crkve. Dosad je bilo ukupno 26 redovitih Jubileja, a procjenjuje se da ih je zajedno s izvanrednima bilo preko 70.

Bulom pape Franje Spes non confundit („Nada ne razočarava“) od 9. svibnja 2024. najavljen je Jubilej 2025., te određeno da će on biti otvoren prvom Večernjom Božića 24. prosinca 2024., a zatvoren na Bogojavljenje 6. siječnja 2026. Geslo Svete godine 2025. je „Hodočasnici nade“ (Peregrinantes in spem), a papa Franjo ga je odobrio 3. siječnja 2022. Očekuje se da će tijekom Jubileja 2025. u Vječni grad pristići 30 milijuna hodočasnika.